… škole u zabačenom kutku afganistanskog okruga Yakawlang. Rustam je jedina škola u ovom kraju, a pohađa je 330 djevojčica i 146 dječaka.

U njoj, doduše, nema struje, grijanja, računala, čak niti knjiga; nastavnici sami sastavljaju i pišu lekcije i zadatke. Nastava se održava u sedam prostorija od hladnoga kamena i šest velikih šatora. Jedna nastavnica kaže da ima manje knjiga od svojih učenika. Ipak, 60 od 65 đaka iz Rustama 2017. godine primljeno je na afganistanska sveučilišta, a prolaznost na fakultetima iznosi čak 92 posto. Dvije trećine učenika upisanih na fakultete čine djevojčice.

U Rustamu djevojčice i dječaci, za razliku od drugih afganistanskih škola, nastavu pohađaju zajedno. „Muškarci i žene su jednaki”, ističe Mohammad Sadiq NASIRI, ravnatelj škole: „Imaju iste mozgove i ista tijela.” Dodaje da dječacima i djevojčicama govore da između njih nema razlike, da će kasnije svi biti na fakultetima i da je važno da nauče poštovati jedni druge.

Badan JOYA, jedna od pet žena zaposlenih u ovoj školi, uza sedam nastavnika, držala je sat iz matematike u jednom od šatora. Komad kartona obojan u crno služilo je kao ploča. Pitala je razred koji su činile uglavnom djevojčice koji predmet najviše vole. „Matematiku”, odgovorile su. To nije ništa čudno u Rustamu: 40 je posto pitanja na prijamnom ispitu za fakultet upravo iz matematike. A djevojčice briljiraju.

NAJVEĆA ŽELJA – LAPTOP

U 11. razredu matematika najbolje ide djevojčici Shahrbano Hakimi (17), koja je najbolja i u informatici. Nedavno su učili o operativnom sustavu Windows, a samo jedna od učenica kod kuće ima računalo. „Najviše na svijetu želim laptop”, kaže Shahrbano.

Kad su talibani okupirali Afganistan, djevojčicama je zabranjeno školovati se, a žene su uglavnom ostajale kod kuće i vodile domaćinstvo, naročito u ruralnim područjima. Ondašnja strast prema obrazovanju svojevrsna je reakcija na to razdoblje, smatra Joya (28). I sama je pošla u školu tek kad su talibani pali; imala je 11 godina i nije znala čitati i pisati.

„Pričamo im o talibanima i onome što su nam učinili, govorimo im da one sad imaju priliku koju trebaju iskoristiti. I one slušaju, i od nas, ali i kod kuće od svojih majki i teta.” Djevojčice u Rustamu iznimno su motivirane. „Bolje su od dječaka, ozbiljnije su”, kaže Nasiri: „Ova djeca znaju da ne možeš načiniti roba od nekoga tko je obrazovan.”

Shahrbano želi postati liječnica, zato što njezina majka ima problema s vidom, a otac je skoro potpuno gluh u 65. godini. „Nisam obrazovan”, kaže njezin otac Gulam HUSEIN: „Ja sam običan radnik na polju. Ne želim da oni imaju ovakav život.”

Od jedanaestoro djece, jedan sin i dvije kćeri već su upisali fakultet, a majka Zenat silno je ponosna na njih.

Njihova je obitelj prednost u školovanju dala djevojčicama. Devetogodišnji Ali pomaže roditeljima u kući, a dvanaestogodišnji Reza radi na polju. „Ali toliko želi ići u školu”, kaže Zenat: „Možda iduće godine.” S druge strane, sve njezine kćeri idu u školu.

NA FAKULTET S 46 GODINA

Ravnatelj Nasiri jednog je dana primijetio da se jedna od njegovih učenica skriva iza drugih djevojčica zato što nema uniformu. Njezina obitelj bila je presiromašna da bi joj je priuštila. Zato je Nasiri kupio komad plave tkanine na tržnici, a Badan Joya djevojčici je sašila tuniku. Nasiri je pak novac za tkaninu pozajmio, jer mjesečno zarađuje manje od 200 eura.

Uz to što posljednjih šest godina upravlja Rustamom, sa suprugom Royom (45) uzdržava četiri kćeri i dvojicu sinova. Royu je upoznao kad je zemlja bila pod talibanima, a on ju je naučio čitati i pisati. „Razgovarali smo i odlučili da pođe u školu”, kaže Nasiri: „Za djecu je bolje ako je njihova majka obrazovana.”

Njihova najstarija kći završila je srednju školu četiri godine prije svoje majke. Roya će ove godine dobiti diplomu, a iduće će polagati prijamni za fakultet, ponosno ističe Nasiri: „Odgojila je šestoro djece. Sad odgaja sebe.” [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Prema The New York Times ]