Prve točke koje sam priređivala za školske predstave i roditeljske sastanke odisale su nadobudnošću i entuzijazmom mlade i neiskusne učiteljice. Roditelji su bili zadovoljni, djeca sretna, a ja ponosna i ispunjena.

Prošlo je mnogo vremena, generacija i predstava, ali prisjećajući se tih trenutaka ipak osjetim nelagodu.

Zbog čega? Vidjela sam zadovoljstvo na licima roditelja i bilo je iskreno, ali…

Naravno da je svaki roditelj sretan kad je njegovo dijete uključeno u neki javni nastup, bez obzira na dob, sastav publike, količinu teksta. Roditelj u toj situaciji ne razmišlja o tome kakva je scenografija, je li igrokaz na školskoj pozornici bio već viđen i koliko se puta ponavljao iz godine u godinu i sl. On nije i ne može biti konstruktivan kritičar jer u tim trenutcima svoje dijete promatra srcem i uzbuđen je više od njega. Baš kao i bake i djedovi koji se već samim dolaskom u školu na nastup svoje unučice ili unuka jednostavno rastope od sreće, pa učiteljici koja je pripremala nastup već s vrata upućuju blagi osmijeh, odobravanje i zahvalnost.

Pripremajući djecu za nastupe, hvatala sam se u koštac sa suhoparnom ponudom tekstova. Uočavala sam ponavljanje istih monologa i igrokaza iz generacije u generaciju… Osjetila sam potrebu za drukčijim izričajem na sceni – učiniti iskorak, odmaknuti se od klišeja. I tako sam krenula u pustolovinu…

DJEČJA SVAKODNEVICA U STIHOVIMA

Osluškujući dječju svakodnevicu počela sam je pretakati u stihove, upozoravajući na taj način i koje su dječje potrebe, koji ih problemi tište, što sve postupno spoznaju, koje su njihove želje.

Jasno, sve teme koje sam pronalazila u dječjoj svakodnevici usklađivala sam s nastavnim planom i programom.

Nizali su se nastupi u školi i na natjecanjima, djeca su rasla i bivala sve iskusnija, a s njima sam rasla i ja, kao i moji tekstovi. 

Sva školska djeca, i kad završe školovanje, dugo pamte pozornicu i sve što se događalo iza kulisa. To je iskustvo koje se ne može usporediti ni s jednim stečenim u učionici, u nastavi. Upravo zbog te spoznaje, a osvijestila sam je zahvaljujući razgovorima s učenicima bivših generacija, odlučila sam dati priliku svim učenicima u razredu.

Baš svima!

Mudrost je iskoristiti pojedinačne darovitosti i uvrstiti ih u određenu scensku točku, na način na koji će biti „vuk sit i koza cijela”.

Možda se u prvi mah i osjeti nepravda, bilo zbog tjelesne konfiguracije ili pak jezične problematike, ali, vjerujte, roditelji prepoznaju vašu dobru namjeru i nakon nastupa osjetite da sve razumiju. Ne, nikad neće priznati, ali razumiju. Zbog toga se ne treba niti opravdavati.

Otkrivši ljepotu stvaranja tekstova koji u djeci i roditeljima bude radost, sinula mi je zamisao kako bih to svoje iskustvo mogla prenijeti puno ozbiljnije u svoju učionicu.

Svakom učitelju, posebice početniku, veliki je izazov održavanje roditeljskog sastanka. Što je to što u nama učiteljima izaziva neku vrstu nelagode ili nervozu, svaki put kad treba stati pred roditelje?

– Ne prepoznajem svoj glas! – izjavljuju kolegice nakon roditeljskog sastanka.

Istina je. Svi prolazimo nešto slično.

Nije to samo uobičajeni strah pred nastup (što roditeljski sastanak uistinu jest), već je u pitanju i strah od neuspjele transformacije iz osobe koja svakodnevno govori jednostavnim dječjim jezikom, postavlja pitanja i zahtijeva točne odgovore, u osobu koja informira i obrazlaže odrasloj publici.

RODITELJSKI SASTANAK NA NOV NAČIN

Kako se roditeljski sastanak ne bi pretvorio u suhoparno iznošenje informacija, odlučila sam ga osvježiti i obogatiti dječjom scenskom igrom uz glazbenu podlogu, likovnim uradcima, a često i ponekom poučnom pričom.

Pritom mislim na one roditeljske sastanke na koja su i djeca dobrodošla, jer se roditeljski sastanci razlikuju. To nisu oni na kojima ne raspravljamo o agencijama za odlazak na izlet, na kojem ne biramo člana za Vijeće roditelja, već oni „osvježeni” dječjom energijom, jer su na njima prisutna i djeca, a organizaciju takvih roditeljskih sastanaka treba promišljeno planirati i organizirati.

Sazivamo ih najčešće na kraju prvog polugodišta i na samom završetku četverogodišnjeg obrazovanja. To su ona druženja koja svi pamtimo – trenutci za sjećanja. Izbjegavam ih organizirati jedino u trećem razredu zbog obveza koje djeca i roditelji imaju zbog pripremama za prvu pričest, jer to je njima važno razdoblje i nastojim ih tad ne opteretiti dodatnim uzbuđenjima. 

Kad pripremam djecu za tu vrstu nastupa, predstavljanja, nastojim kod njih pobuditi osjećaj odgovornosti, namećući im obvezu čuvanja tajne. To im pričinja iznimno zadovoljstvo, poglavito nakon dogovora da „nitko za ovo ne smije saznati osim mame”. Na licima im uvijek čitam odobravanje, jer u redu je imati tajne, ali mama je jedina koja ipak sve mora znati.

Takvim se pristupom postiže učinak iznenađenja, a u djece razvijamo povjerenje koje je neprocjenjivo.

Pri odabiru teksta za određenog učenika treba se prilagoditi njegovim mogućnostima i osobinama. Tako npr. učeniku koji ne izgovara pravilno glas „r” biramo stihove u kojima ga nema, sramežljivom učeniku odaberemo tek nekoliko simpatičnih i šaljivih riječi, kojima se, dok još vježbamo, ostali smiju. To dijete nestrpljivo čeka nastup, jer raste u samopouzdanju.

Takav pristup roditelje neizmjerno raduje, pa često izjavljuju kako su se na trenutak vratili u djetinjstvo, što upućuje na potpuno povjerenje u učitelja. Zanimljivu i poučnu priču ostavim za sam kraj sastanka, jer na taj način i roditelji napuste školu oplemenjeni nekom novom spoznajom.

………………….

Jona GLIBOTA, učiteljica razredne nastave | OŠ Stjepan Radić, Imotski