Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
KOLUMNA ■ INKLUZIVNA UČIONICA [12]
Tjelesna i zdravstvena kultura
objavljeno: 14. veljače 2020.

Kako biti pravedan učitelji, jednak prema svima, pitanje je koje si postavlja učitelj kada u razredu ima dijete s teškoćama. Upravo je to ono pitanje koje mi je, prije puno godina, bilo nad glavom…

Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image

… tijekom ljetnih praznika pošto sam saznala da ću od jeseni u svom razredu imati dječaka s Downovim sindromom.

Mučilo me hoću li znati raditi s tim djetetom jer na Učiteljskoj akademiji, a ni kasnije na doškolovanju, nisu nas educirali kako raditi s djecom s teškoćama.

Cijelo sam si vrijeme postavljala pitanje mogu li ja to i kako će ostala djecu u razredu reagirati na moj, vjerojatno, drukčiji odnos prema njemu.

I krenuli smo u prvi razred sa strahom i nelagodom. Baš zato sam i počela pisati dnevnik. Pisanje dnevnika bilo je neko moje olakšanje, a ujedno i preispitivanje sebe same radim li kako treba, trebam li nešto mijenjati.

Shvatila sam da je ključ uspjeha bio dobro pripremljen razred, što je počelo s prvim roditeljskim sastankom na kojem je svaki roditelj predstavio svoje dijete. Na njemu su i Janovi roditelji predstavili Jana, dječaka s Downovim sindromom.

Naravno da je bilo situacija u razredu kada se Jan nije ponašao kao ostala djeca, kada za njega nisu vrijedila ista pravila ponašanja kao za ostale učenike u razredu. Kada je Jan sjedio ispod klupe i nije želio sjediti u klupi, kada je ležao u razredu na tepihu i rješavao matematiku…

Sve je to u redu, ali problem je kako objasniti učenicima u razredu da Jan to smije, a oni ne. I to je ustvari prihvaćanje razlika, to je tolerancija u praksi, inkluzija, integracija.

Sat tjelesne i zdravstvene kulture, a Janu se ne vježba.

Jan leži na strunjači ili klupi, a ostatak razreda stoji u vrsti…

Što napraviti?

Biti stroga učiteljica i vikati, galamiti ili biti blaga pa ga zamoliti da nam se pridruži ili, pak, biti nezainteresirana i pustiti ga, ignorirati…

Nema recepta.

Ono što vrijedi jednom ne znači da će vrijediti na nekom drugom satu. S vremenom su se sve rjeđe događale takve situacije. Sve rjeđe je ležao na strunjači, na klupi, s vremenom se sve češće uključivao u aktivnosti koje rade svi ostali učenici u razredu.

I na kraju je odradio svaki sat tjelesne i zdravstvene kulture zajedno s cijelim razredom. Volio je košarku, volio je rukomet, zapravo – volio je sat tjelesne i zdravstvene kulture.

Mara voli taj predmet.

Svaki put s osmijehom ode u svlačionicu i dođe u dvoranu u punoj opremi – tajicama, bijeloj majici i s gumicom za kosu.

Onda stane na vrata i promatra.

Na početku školske godine znala je i cijeli školski sat promatrati. Djevojčice iz razreda odlazile su po nju [spontano ne na moju intervenciju] i uključivale Maru malo po malo. Uvodni dio sata, zagrijavanje, brzo smo počeli odrađivati zajedno.

Mara da ruku Korini, Mateji, Juditi ili bilo kojoj drugoj djevojčici u razredu i trči u paru, hoda i lijepo se zagrijava. U tom dijelu sata nema problema.

Svladavanje uvodnog dijela sata, bio je golem korak. Nakon toga Mara se povukla i promatrala ostale učenike što rade tijekom općih pripremnih vježbi.

 Zatim se postupno uključivala. Ponekad sam je zamolila da pokuša, kadšto sam nju i asistenticu opomenula da se vježbati mora, a povremeno sam ignorirala problem praveći se kako ne vidim da Mara ne vježba.

Moje su djevojčice oko nje nešto šaputale, nešto se meškoljile i na kraju – Mara vježba i izvodi sve vježbe u pripravnom djelu sata.

Trenutno rješavamo glavni dio sata. Mara se uključuje kada nisu neke momčadske igre s loptom. Tada je nesigurna, te je u ulozi promatrača. Ne radim oko toga neki problem. Kada dođe vrijeme vjerujem kako će i to svladati i priključiti se ostalim učenicima.

……………….

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb