Školstvo u medijima
ZBOG ČEGA UČENICI SVE ČEŠĆE VARAJU NA ISPITIMA
Djeca svakodnevno oko sebe vide loše uzore
objavljeno: 17. veljače 2020.

Prepisuje se u osnovnoj školi, na ispitima još vještije varaju srednjoškolci, a znam i nekoliko studenata koji su fakultete završili isključivo uz pomoć šalabahtera.

Kako saznajemo od naših učitelja, prosvjetara, prepisuje se i vara na pismenim provjerama znanja sve češće. Metode i načini sve su napredniji, izgovori uhvaćenih učenika sve nevjerojatniji, a nemoć nastavnika sve veća. Poglavito su nezadovoljni hrvatski učitelji, ruke su im vezane Pravilnikom o izricanju pedagoških mjera iz 2015. godine koji varanje na ispitu kažnjava tek opomenom, iako prepisivanje može biti okarakterizirano kao povreda dužnosti ili neprihvatljivo ponašanje. Tad slijedi prvo usmena pa zatim i pismena opomena razrednika. I to je uglavnom to. Preblaga sankcija za varanje na ispitima i stjecanje boljih ocjena na račun toga. Pa ne čudi da brojni naši prosvjetari zazivaju postroživanje kazni odnosno novi Pravilnik koji bi na mnogo konkretniji način stao na kraj (najčešće serijskim) prepisivačima.

■ ZAŠTO NE BIH I JA?

Konkretna istraživanja pokazuju da od 70 do 90 posto učenika i studenata vara na ispitima. A razlozi su raznoliki i može ih se podijeliti u nekoliko kategorija. Manjak samopouzdanja, gdje učenik ima osjećaj da ne može svladati gradivo, preopterećenost (velika količina gradiva, manjak vremena), pritisak zbog ocjena (pod svaku cijenu mora dobiti dobru ocjenu zbog upisa u željenu školu ili fakultet ili npr. zbog očekivanja roditelja), doživljena nepravda (ako učenik ima dojam da stalno doživljava nepravdu veća je vjerojatnost da će varati), osjećaj da to svi čine pa „zašto ne bih i ja” te lijenost.

Tome ne pomažu ni načini odnosno uvjeti provođenja ispita, govori nam psihologinja Gabrijela VRDOLJAK s Odsjeka za psihologiju Filozofski fakultet u Osijeku. Na prepisivanje utječe veličina razreda, raspored sjedenja, nadzor nastavnika za vrijeme ispita, stavovi nastavnika, provođenje disciplinskih mjera:

– Poseban su problem društvene okolnosti koje često pružaju sliku u javnosti da bolje prolaze oni koji su snalažljiviji, a ne oni koji ulažu više truda te da neetično ponašanje često nije odgovarajuće sankcionirano. Istraživanja pokazuju da mladi varanje ne vide kao nemoralno ponašanje, jer, kažu, ne čine štetu nikome. Varanje na ispitu uglavnom odobravaju vršnjaci, posebice pasivno varanje – kada učenik dopusti drugom učeniku da od njega prepiše – jer se smatra da time pomaže prijatelju, navodi Vrdoljak.

A kako i očekivati da se učenici u razredu drže poštenja i morala kad nepoštenja, nemorala i raznog varanja ima na svim društvenim razinama, od poznatih osoba do visoke politike, te se lažiraju diplomski radovi, a navodno se ne znaju ispunjavati ni imovinske kartice.

– Javne bi osobe trebale biti svjesne da su model mladima, osobito predstavnici vlasti, koji bi trebali pružati primjer moralnog i etičnog ponašanja. Današnje društvo često nudi sliku da se varanje i muljanje tolerira i da se sankcije za takvo ponašanje ne provode dosljedno. To šalje poruku mladima, a i njihovim roditeljima koji ih trebaju usmjeravati, da se poštenje i trud ne isplate – jasna je naša sugovornica.

■ SAMO JE PETICA – USPJEH

Budući da su škole po definiciji obrazovne, ali i odgojne ustanove dužnost je škole učiti djecu pravim vrijednostima. Naravno, usaditi te vrijednosti mnogo je lakše uz podršku roditelja i cjelokupnog društva.

Roditelji žele najbolje za svoju djecu, međutim njihovi postupci nekad nisu u najboljem interesu djeteta. Često rade veliki pritisak na djecu i na nastavnike zbog ocjena jer će im te ocjene omogućiti upis u željenu školu i fakultet, upozorava Vrdoljak:

– Često se nameće mišljenje da je samo petica uspjeh, a sve ostalo neuspjeh. Stoga je dobra ocjena postala važna, bez obzira na način kako se do nje došlo.

Zato je važno na sve dostupne načine prevenirati prepisivanje i varanje na ispitima. Istraživanja pokazuju da učenici manje prepisuju na ispitima koje uključuje gradivo koje im je predstavljeno na zanimljiv način i koje je nastavnik povezivao sa svakodnevnim životom. Ako je gradivo pobudilo interes kod učenika, veća je vjerojatnost da će ozbiljnije pristupiti učenju i manje imati potrebu za varanjem. Također, nastavnici bi trebali jačati samopouzdanje kod učenika, dodaje docentica Vrdoljak te zaključuje:

– Same pedagoške mjere trebale bi dovesti do promjene neprihvatljivog ponašanja. Sad za mnoge učenike nisu dovoljan razlog zbog kojeg bi mijenjali ponašanje, stoga su često neučinkovite. Drugi je problem i nedosljedno provođenje pedagoških mjera.

Naime, prema nekim istraživanjima, nastavnici se slažu da je varanje i muljanje neprihvatljivo, ali je važan podatak da je oko 40 posto nastavnika barem jednom ignoriralo uočeno prepisivanje, jer se boje ući u konflikt s učenicima ili roditeljima. Zato bi učitelji i profesori trebali jasno dati do znanja da je bilo kakvo varanje neprihvatljivo, objasniti koje su posljedice varanja, da pravila vrijede za sve učenike te ih se dosljedno pridržavati.

Za zagrebačku psihologinju Ljubicu UVODIĆ VRANIĆ, koja se niz godina bavi moralnih posrnućima u društvu i kod pojedinaca, nema sumnje – od financijske i gospodarske krize opasnija je moralna kriza. A nije moralno omogućiti nekome da prođe bez truda. Time mu ne pomažemo nego ga učimo da se može prečicom. Stoga nam priča vic, koji se vrlo lako može primijeniti na fenomen sve učestalijeg prepisivanja u školama. Kako ćeš zvati školskog kolegu za desetak godina, koji cijelu osmoljetku sjedi s tobom u istoj klupi i sve prepisuje od tebe? Zvat ćeš ga – šefe!

– Sjediti s nekim u školskoj klupi godinama znači obično da to dvoje ljudi postaju jedno drugome školski prijatelji, a možda i prijatelji za cijeli život. Pa kako neću prijatelju pomoći?! Pogotovo prijatelju u nevolji. Zar nije test za koji se netko nije spremao ozbiljna nevolja? Zar nije nenapisana zadaća katastrofa? – objašnjava Uvodić Vranić kakve dvojbe imaju školarci.

■ PRILIKA ČINI LOPOVA

Često klinci ne shvaćaju, niti se pitaju zašto se taj isti kolega nije spremio za ispit. Je li možda igrao videoigre cijelu noć, a jutro prespavao jer je nastava bila popodne? Ili su ga iscrpile košarka i nogomet toliko da je nakon dolaska kući zaspao kao klada, pa nije stigao napisati, naučiti, ponoviti:

– Naravno da je lijepo pomoći prijatelju. Ali prvo malo razmislimo je li mu dozvolom za prepisivanje stvarno pomažemo. Naravno, i prijatelji iz razreda i učitelji, roditelji pa i bake i djedovi… Svi se mogu založiti da se nekome pomogne. Ali tako da nauči učiti, a ne prepisivati – napominje Uvodić Vranić.

Varanje na ispitima imanentno je zapravo svim postojećim školskim sustavima. Prisutno je svuda i ne postoje sustavi koji su na ovu pojavu imuni. Zadarska psihologinja Jagoda GAUTA iz OŠ Šime Budinića ističe da golema većina djece zna da varanje nije moralno, ali unatoč tome varaju. I tek će malo učenika reći da je varati u redu i da ne vide u tome nikakav problem:

– Naravno da djeca i mladi dobro vide u kakvom sustavu vrijednosti žive. Oni oportuniji na taj način opravdavaju svoja nemoralna ponašanja. Brojniji su oni koji dobro znaju što je u redu, a što nije, ali će, ovisno o okolnostima, ipak povremeno krenuti lakšim putem.

Jesu li onda škole nemoćne u misiji da djecu nauče pravim vrijednostima, kada djeci i mladima sa svih strana dopiru poruke o „isplativosti varanja”, zanimalo nas je. Škola je, naime, jedan od čimbenika koji imaju utjecaj na formiranje sustava vrijednosti kod djece i mladih. Možda nije najvažniji, kaže Gauta, ali se ne može odreći svog dijela odgovornosti jer djelatnici škole s djecom svakodnevno provode dosta vremena. A svaki zaposlenik škole svojim primjerom mora jasno pokazati stajališta koja zastupa i za koja se zalaže. Djeca brzo procijene je li netko autentičan i dosljedan i takve osobe cijene i prihvaćaju. Ako svojim osobnim primjerom i ponašanjem ne podupiremo vrijednosti koje proklamiramo na razini škole, ona postaju prazno slovo na papiru:

– Nažalost, odnos škole i roditelja s vremenom postaje složeniji. Naravno, roditelji trebaju sudjelovati u životu škole, ali u dijelovima koji se tiču stručnog rada učitelja i ostalih zaposlenika škole ne mogu imati utjecaj. Mogu li roditelji sugerirati stomatologu kako će liječiti njihovo dijete kada ga dovedu na pregled?

U ovoj zadarskoj školi rijetko se pribjegava izricanju pedagoških mjera radi varanja ili prepisivanja. Imali su slučajeva izricanja mjera radi krivotvorenja pedagoške dokumentacije, ali je uvođenjem e-dnevnika ovaj prekršaj teže ostvariti. No, škola bez varanja jest utopija, govori nam Gauta, Dijelom je za to zaslužan sustav koji, u nedostatku objektivnijih kriterija, ostaje na ocjeni kao glavnom selektivnom mehanizmu:

– Dijelom je tu i ljudska priroda kojoj je usađena težnja za postizanjem željenog cilja, često i mimo zakonskih i moralnih normi. Nadajmo se samo da među našim učenicima ipak više onih koji varaju u malim dozama i iza čijih postignuća ne stoje tuđe kvalitete.

■ KRIVINE I PREČACI

U svojoj dugogodišnjoj praksi učiteljica informatike Đurđica LUCEK iz OŠ „Đuro Ester” iz Koprivnice susretala se s raznim načinima varanja. Učenici su pokušavali prepisivati jedni od drugih, tražili odgovore na šalabahterima ili su izmijenili kontrolne tako da su parovi učenika u klupi pisali istu grupu. A prilikom pregleda praktičnih radova, u par su navrata učenici pokušali predati tuđi rad kao svoj.

Na pitanje zašto su se koristili nedozvoljenim sredstvima, odgovarali su joj da nisu imali vremena za učenje, da im se nije dalo učiti, da su zaboravili da pišu pismenu provjeru ili da moraju predati rad.

– Svi oni žele biti uspješni. Nekima je za postizanje uspjeha potrebno manje vremena i zalaganja, dok drugima nije. Učenje, rješavanje zadataka, izrada prezentacija i ostali zadatci koje naši učenici rješavaju zahtijevaju od njih dodatan napor. Učenici koji teže svladavaju nastavno gradivo trebaju više vremena i energije. Ako takvi učenici nemaju odgovarajuću pomoć i podršku kod kuće, kad utvrde da ne mogu postići očekivane rezultate, počinju tražiti kraće putove do uspjeha – objašnjava i sebi i nama razloge takve epidemije učiteljica Lucek.

Djeca su upoznata s negativnim trendovima u našem društvu, svjesna da je put do uspjeha trnovit i da zahtijeva njihov cjelokupni angažman. Pa svakako da postizanje uspjeha na nepošten način, pogotovo ako se radi o javnim ili njima znanim osobama, utječe na njihovo samopouzdanje te rađa u njima ideju da i sami pokušaju primijeniti nepoštene metode postizanja uspjeha.

– Bojim se da je svaki učenik dosad barem jednom prepisao domaću zadaću i pokušao prepisivati na pismenoj provjeri znanja. Dobro je ipak što učenici na kraju dođu do zaključka da se vrijedi potruditi i naučiti gradivo, bez obzira na to koliko truda morali uložiti.

Unatoč pak svim odgojnim naporima koje škola ulaže da bi djecu naučila pravim vrijednostima, istinoljublju i poštenju, teško je ne zapitati se gdje su u svemu tome roditelji. Naime, često se učitelji žale da roditelji apriori staju na stranu svoje djece, iako je dokazano da su prepisivali, varali na ispitima. Lucek smatra da je roditeljima katkad teško nositi se s činjenicom da djeca imaju različite sposobnosti. Roditeljima je lakše prihvatiti da je za neuspjeh njihova djeteta kriv netko drugi.

Zbog svega toga ova koprivnička učiteljica spada su onu tihu većinu, koja priželjkuje novi, stroži Pravilnik. Nije u redu, kaže, da učenici koji su marljivo radili postignu jednake rezultate kao i učenici koji su se nedopuštenim postupcima provlačili kroz obrazovanje:

– Mislim da je nemoguće postići školski sustav bez prepisivanja i šalabahtera. Uvijek će biti učenika koji će tražiti kraći put do uspjeha. Jedino što možemo jest nastojati pomoći učenicima da shvate da uče za sebe, svoj napredak i svoj uspjeh. Oboružani pravim vrijednostima, znanjem i sposobnošću učenici imaju mogućnost postati poduzetni, konkurentni, uspješni i zadovoljni ljudi.

Njezina kolegica iz Donje Voće, učiteljica njemačkog Jadranka PETRAČ iz OŠ Andrije Kačića Miošića u prosvjeti je od 2007. godine i ima sreću da se ne susreće baš prečesto s varanjem na ispitima. To je možda prednost života i rada u malim ruralnim sredinama. Ili pak tek dojam, jer kaže da na prste jedne ruke može nabrojati primjere uhvaćenih na djelu. Sjeća se jedne učenice, tad u 8. razredu, kod koje je primijetila šalabahter, no nije joj dala do znanja da ga vidi.

■ PREBLAGE KAZNE

Pokazalo se da joj nije bio od koristi i da je riješila jedva 50 posto testa točno. Zato i dan-danas učenici u šali kažu kako i šalabahter treba znati napisati pa im čak daje savjete kako. Uvjerena je da bi, pišući na taj komadić papira koncentrirano, upamtili više od 80 posto napisanoga.

Sigurna je učiteljica Petrač da češće učenici varaju i prepisuju u srednjoj školi nego u osnovnoj. Kad se sjeti sebe, kao učenice, šalabahtere su uglavnom pisali u srednjoj. Iako ima onih koji su to radili i na fakultetu. A zašto? Razlozi su individualni. Nismo stigli naučiti, zaboravili smo na ispit, ništa tu ne razumijem:

– Učenici su lijeni i po tom pitanju. Njima se ne da ni učiti, ali niti pisati šalabahter. Ako uspiju prepisati od susjeda iz klupe, onoga ispred ili iza – super; a ako ne – nema veze. Ocjena je samo broj, kažu. Ispravit će – govori na Petrač.

Naravno, njoj je kao učiteljici žao što djeca tako razmišljaju, jer vidi učenike pune potencijala kojima se ne uči. Učenike talentirane kojima se ne da usavršavati vještine. Učenike koji odmahuju glavom na knjige, na lektiru, na zadaću.

– Vide oni jasno svijet oko sebe, informacije dolaze sa svih strana, politika i društvo. Sve to doprinosi nezainteresiranošću i hvatanjem krivina. Ljudi koji nas predstavljaju moralno su diskutabilni, pogreške koje rade i koje se u većem dijelu ostatka svijeta itekako kažnjavaju kod nas prolaze pod normalno i moralno.

Tamo je neki susjed jedva s trojkom završio osnovnu školu i eno ga tamo u Austriji ili Njemačkoj radi, kući dolazi s BMW-om. „A što ti želiš biti kad narasteš?”, pita ova učiteljica svoju djecu katkad. „Youtuber. Influencer. Gamer.” Okej. „A što bi tada radio, govorio, predstavljao, igrao?” Hm. To je već malo teže pitanje.

– Znanje je moć, to je nešto što ti nitko ne može oduzeti – često motivacijski znam reći djeci. Ma budite vi gejmeri, influenceri, jutjuberi. Ali što to prestane? Kad pratiteljima više ne budete interesantni? Onda imate svoju diplomu. Iskoristite je za nešto dobro.

U srednjoj se školi dakle vara i prepisuje kudikamo češće nego u osnovnjacima, što nam iz svoga dugogodišnjeg iskustva potvrđuje Ivana PURIĆ, profesorica u Ugostiteljsko-turističkom učilištu Zagreb. Ova velika škola ima oko 800-tinjak učenika i svi profesori primjećuju da je današnjih generacijama puno jednostavnije i lakše prepisati, prevariti na testu nego sjesti i naučiti.

Mladi razvijaju stav da je obrazovanje i znanje nepotrebno. I da nije presudno za (ne)uspjeh. Iako profesorica Purić ne smatra da su škole potpuno nemoćne u borbi s tom negativnom pojavom, kaže kako naš sustav školstva i brojne njegove reforme prosvjetarima baš i ne idu u prilog.

–- Pravilnik o izricanju pedagoških mjera je preblag po mnogim osnovama, pogotovo izostancima. A je li utopija želja za postizanjem školstva bez prepisivanja? Možda i ne bi bila kad ne bismo imali sustav koji se temelji na učenju silnih podataka napamet, bez korištenja logike i razmišljanja.

■ BORBA S VJETRENJAČAMA

Ne pomažu pritom ni roditelji, koji više nisu angažirani kao nekad. Češće se pojave kad je sve gotovo, kad je zaključena nepoželjna ocjena. Onda dolaze – s prijetnjama, otkriva nam Purić ono što brojni njeni kolege jako dobro znaju. O pritiscima roditelja na prosvjetare i škole u brojnim su navratila pisale i Školske novine.

A da na šalabahtere nisu imune ni gimnazije, nekad doživljavanje kao elitne škole, potvrđuje nam pedagoginja Klara ŠAFARIĆ iz Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec. U Hrvatskoj se o problemu varanja sve više govori, ali se nedovoljan broj istraživanja njime bavi. Nažalost, i učenici imaju prilike svjedočiti nepoštenom i neetičnom ponašanju osoba u javnom životu, koje često na odgovarajući način ne odgovaraju za svoje neprihvatljivo ponašanje, što šalje pogrešnu poruku učenicima te iskrivljuje njihov stav o poštenju i pravednosti, slaže se sa svojom kolegama stručnim suradnicima i pedagoginja Šafarić:

– Zbog svega navedenoga uloga obitelji, škole, ali i cjelokupnog društva, u usvajanju pozitivnih stavova i ponašanja mladih, postaje sve važnija. Od izrazite je važnosti da se s učenicima na razini škole i unutar razrednih odjela postave jasna pravila ponašanja kao i posljedice njihova nepridržavanja.

Kod učenika je, dodaje, vrlo važno jačati pozitivnu sliku o sebi, osnaživati ih kvalitetnim povratnim informacijama o njihovu radu i napretku, smanjiti stresnost ispitne situacije te raditi na jačanju razredne kohezije, poštivanju dogovorenih pravila i neprihvaćanju nepoštenja. A uz nastavnike, roditelji također imaju presudnu ulogu u usvajanju poželjnih obrazaca ponašanja i pozitivnih normi ponašanja, zaključuje Šafarić:

– Svojim primjerom, kvalitetnim razgovorom i osuđivanjem neprimjerenog ponašanja roditelji pridonose razvoju poštenja te ispravnoga moralnog rasuđivanja kod svoje djece. Pa jedino zajedničkom sinergijom obitelji i škole, strogom osudom i jasno definiranim stavovima o neprihvatljivom ponašanju možemo smanjiti potrebu i čestinu učeničkog varanja na ispitima.

Nakon svega što smo čuli od ljudi koji rade u razredima, školama i koji se svakodnevno se bore s vjetrenjačama, odnosno epidemijom šalabahtera, teško je očekivati da će se umne postavke prepisivača promijeniti. Ono što priželjkuju brojni prosvjetari, postroživanje Pravilnika, možda bi bilo najučinkovitija mjera. U društvu gdje su djeca i roditelji dobili sva prava ovog svijeta, a obveze nikakve, iluzorno je misliti da će prepisivači postati poštenjaci preko noći. No kada bi za varanje na ispitu dobio ukor pred isključenje, možda bi dvaput razmislio isplati li se mu to.

Kad bi se pak to moglo dogoditi, ne zna se. Iz resornog ministarstva tek smo dobili informaciju kako se o izmjenama Pravilnika o izricanju pedagoških mjera razmišlja, no s obzirom na to da je sve još u ranoj fazi, nemaju konkretnu informaciju kad će prijedlog biti dovršen niti kada bi javna rasprava mogla početi. Živi bili pa vidjeli. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]