Trenutačno su u tijeku dva projekta, a jedan od njih – Erasmus+ KA2 „MLO – kretanje i učenje na otvorenom” završava u travnju ove godine. U tom su projektu zagrebačke odgojiteljice surađivale s partnerima iz Portugala, Norveške i Grčke. Projektom se promiču nove mogućnosti za kvalitetnije korištenje vanjskoga prostora za igru i učenje djece.

Silvija ZLATAR, odgojiteljica mentorica, koordinatorica je europskih vrtićkih projekata i govori nam da su u tri godine projekta svi mnogo pametniji što se tiče učenja i igre na otvorenom. Mnogo je etapa koje su prošli, od edukacija u zemljama partnerima do primjene stečenog znanja u svakodnevni rad vrtića, gdje su održavane i razne radionice:

– I prije smo izlazili s djecom na dvorište, koristili se vanjskim prostorom za rad s djecom. No sad smo uvidjeli još neke mogućnosti i dobrobiti koje nam vanjski prostor donosi. Promijenio se način na koji gledamo dijete, kako dijete uči, na koji mu način možemo ponuditi sljedeći korak u razvojnoj igri. Ako smo ga dobro pratili, znat ćemo što mu u našem otvorenom prostoru možemo ponuditi sljedeći put. Da bi dijete tu svoju igru razvilo, nadopunilo, i da bi učenjem raslo.

✿ NE PREKIDAJMO IGRU!

Današnjoj djeci, koja htjela – ne htjela žive sjedilačkim načinom života, jako nedostaje igra na otvorenom, a da toga nisu ni svjesna. Zato je uloga predškolskih djelatnika osvijestiti prvo roditeljima, a potom i samim mališanima, koliko je važno izaći u prirodu, na zrak i slobodno se igrati. Što dulje.

– Dakle, ako smo dosad bili pola sata, 45 minuta dnevno vani s djecom, onda težimo tome da to bude barem dvostruko dulje. Bez obzira na vremenske uvjete, koji u prvome redu nas odrasle ograničavaju, pa mislimo da ne možemo van ako puše vjetar, pada kiša ili sniježi. A upravo su takozvane vremenske neprilike djeci vrlo drage, jer su im izazov – jasna je Zlatar.

Djeca, bez obzira na to jesu li u vrtiću ili kod kuće, sama iniciraju razne oblike igre i vrlo se slobodno igraju s materijalima koji su im dostupni u prirodi, od granja, kamenčića, češera. Odgojitelji im mogu donijeti didaktičke materijale, vijače, obruče, lopte kao pripreme za neke tjelesne aktivnosti, ali će se djeca koristiti najjednostavnijom granom, vodom, ledom na vrlo prekrasan, izravan i njima zanimljiv način. Zato im treba dati da se slobodno igraju, a na odgojitelju je tek da ih prati, proučava i tu igru upotpuni, kad za to postoji potreba. To je možda najveća vrijednost znanja odnosno kompetencije koje su djelatnici DV Matije Gupca dobili u ovom projektu.

Reakcije roditelja vrlo su pozitivne, jer je i njima u interesu da djeca što više borave na zraku, odnosno da im je djetinjstvo što ispunjenije igrom i zdravljem. Već u prvih nekoliko mjeseci provođenja projekta pomogli su odgojiteljicama donoseći rezervnu odjeću za djecu, jer igra na otvorenom podrazumijeva zmazane hlače, smočene čarape, pokisle jaknice. Ali sve se isplati kad se dijete iz vrtića kući vrati puno doživljaja i novih iskustava:

– Naši se roditelji više ne brinu niti pitaju tko će to oprati, nego su sretni što smo njihovoj djeci omogućili više igre, kretanja i boravka na otvorenom. Neki su nam i priznali da su svjesni kako s djecom premalo borave na zraku i da će, potaknuti nama, više odlaziti u prirodu. Sigurna sam da smo svi shvatili koje su prednosti takvog načina života – zaključuje Zlatar.

Nina NOVOSEL, Jana BJELAJAC i Ivana PURIĆ

…………………………………………..

Odgojiteljica Jana BJELAJAC cijeli je radni vijek u predškolskom odgoju, već 35 godina radi u vrtiću i govori nam da joj je danas lakše raditi nego kad je počinjala, ponajprije jer odgojitelji imaju veću slobodu kreiranja aktivnosti nego prije, a to se pokazalo i u ovom projektu. Djeci je također danas lakše, slobodnija su u izboru, samostalnome organiziranju i odlučivanju:

– Definitivno sad više vremena provodimo vani, na zraku, sve više aktivnosti selimo na dvorište, jer smo i mi i djeca uvidjeli prednosti takvoga rada. Na nama je odraslima samo da podržimo tu dječju igru i da je ne prekidamo. I da se lagano udaljimo od njih, da ih ne nadziremo bez prestanka, već da djeca imaju slobodu igrati se, grupirati se, pronalaziti sami odgovore na pitanja ili zadatke koje su si postavili.

✿ ČETIRI OBJEKTA, RAZLIČITA DVORIŠTA

Mališani u neometanoj igru razvijaju vlastitu refleksiju. A time uvježbavaju i neke svoje buduće odnose, koje će imati kao odrasli ljudi. Ako mi odrasli stalno strepimo nad njima ili im namećemo aktivnosti prema našim zamislima, vremenskim uvjetima, pravilima, cijelo im vrijeme diktiramo način na koji se igraju. A time im uskraćujemo tu kreativnu i za njihov razvoj vrlo važnu međusobnu interakciju, rekla nam je Bjelajac:

– Naime, i mi smo odrasli svaki dan u nepredvidivim situacijama, koje moramo rješavati i nama je to bez prestanka novi izazov. U tim izazovima rastemo i razvijamo se. Pa dopustimo isto i djeci.

Stresna i ubrzana današnjica rezultirala je time da roditelji, pod utjecajem medija, sve više strepe nad djecom. Sve bismo rado kontrolirali, sve želimo čuti i vidjeti. Stalno smo po društvenim medijima i na mobitelima, jer želimo sve kontrolirati. Tako roditelji misle da moraju kontrolirati kompletno djelovanje svoga djeteta. A ako bez prestanka djeci onemogućavamo slobodnu igru, onemogućavamo im taj humani razvoj, gdje djeca uče jedni od drugi, u prirodi.

Odgojiteljica Nina NOVOSEL tijekom projekta bila je na edukaciji u Norveškoj, gdje je upoznala tamošnji način rada predškolskog odgoja i opremljenost vrtića u toj zemlji. Kaže da nije tako velika razlika u standardu i opremi, kao što mi u Hrvatskoj volimo misliti, s obzirom na to da su našim obrazovnim vlastodršcima uvijek skandinavske zemlje nekakav uzor i nedosanjani san. Nemaju, govori Novosel, norveški vrtići mnogo više od naših, ali je drukčiji mentalni sklop cijele nacije, koji se prenosi na djecu od malih nogu:

– Norvežani su jako svjesni da je čovjeku prirodno biti u prirodi, s prirodom. I taj princip gaje u svim sferama života. Pa tako i u predškolskom odgoju, načinu života i odgoja djece. Tako se ondje živi od samog rođenja. Primjerice, norveška djeca ujutro nakon dolaska u vrtić odmah izlaze na igralište. Toga kod nas nema, ali trudimo se posljednjih godina biti što više vani.

Vrtić Matije Gupca radi na četiri lokacije i svaki objekt ima drukčije okruženje, dvorište odnosno prirodne poticaje koje može ponuditi djeci. Specifičnost je svakog igrališta pak izazov za odgojiteljice i mogućnost međusobnog nadopunjavanja, čime se podiže kvaliteta rada cijeloga vrtićkoga kolektiva. Kad se nauče snalaziti i nadopunjavati sami odgojitelji, onda će to znati i njihova djeca.

– Koliko god smo dosad pokušavali da igra na otvorenom bude slobodna, trebale su nam smjernice i pomoć stručnjaka iz zemalja gdje tu praksu imaju već godinama. Naravno, prilagođeno našim uvjetima, okruženju i načinu rada. A to smo uspjeli ovim projektom, jer vidimo pozitivne reakcije djece i roditelja. Ne samo u vrtiću, nego i naše obitelji više odlaze u prirodu vikendima i drugim slobodnim danima – kazala nam je Novosel.

✿ SLOBODA I MRVICA STRAHA

Njezina kolegica Ivana PRPIĆ u projekt je bila uključena od prvog dana, pa nam objašnjava kako su u toj početnoj etapi trebali pregledati vrtićko igralište i vanjski prostor, dokumentirati ga i promatrati djecu u slobodnoj igri. Odrasli često igrališta percipiraju iz svoje perspektive, a djeca u istom okružju imaju sasvim drugi doživljaj, svrhu i namjeru. Primjerice, djeci vrtića Matije Gubec u dvorištu je najzanimljiviji stari metalni vlak, konstrukcija iz 1975. godine, kad je vrtić sagrađen, po kojoj se mogu maštovito penjati i igrati:

– Djeca obožavaju upuštati se u takve nestrukturirane aktivnosti i, ako ništa drugo, ovim smo projektom naučili da djecu ne sputavamo u tome, ne namećemo im stalno neka pravila, naše ideje, da im damo određenu dozu slobode i mrvicu straha. Nama je to katkad teško postići, ali je mališanima to neprocjenjivo.

Sve odgojiteljice koje su bile uključene u projektu zapravo se slažu kako je presudno za daljnji život svakog djeteta to kakvo točno iskustvo stječe u djetinjstvu. Ako je dijete često bilo vani i slobodno se igralo u prirodu, takve će module ponašanja prenositi na svoju djecu, jednog dana i na svoje unuke. Vrijednosti su to koje unaprjeđuju svako društvo. Možda jednom i Hrvati nauče razmišljati kao Norvežani. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko Nađ ]

………………..

UNAPRIJEDILI SU SVAKODNEVNI RAD

Kako gledati i vidjeti dijete

Dječji vrtić Matija Gubec ima četiri lokacije, s ukupno 400 djece za koje se brine 39 odgojitelja, stručna služba i administracijsko-tehničko osoblje. Ravnateljica vrtića Lidija VUKOVIĆ priznaje kako je bio izazov kompetencije stečene u projektu ostvariti u sva četiri objekta.

 No svagdje je uspješno produžen boravak djece na otvorenom. Matični je objekt specifičan, jer ima čak 8000 četvornih metara vanjske površine, čemu su se pozitivno čudili svi stranci koji su sudjelovali u projektu:

– Čak ni u naprednim skandinavskim zemljama vrtići nemaju tako velika dvorišta. I doista bi bilo šteta to ne iskoristiti. Sad smo u ovom projektu naučili kako iskoristiti svaki pedalj toga vanjskog prostora. Veliki prostor asocira na kretanje, dok je učenje na otvorenom poželjna nadogradnja kojoj smo težili. Naši odgojitelji drukčije promišljaju boravak vani, djeca uživaju više nego ikad, što sve dokazuje da je ulazak u projekt bio višestruko iskorišten – objašnjava ravnateljica Vuković.

Tim više što vrtić nema dovoljno unutrašnjih prostora niti sportske dvorane, pa su odlučili boravak na zraku maksimalizirati da osiguraju najkvalitetniji psihofizički razvoj djeteta, maknuti se ujedno od unificiranih sprava za igranje, nego djeci dati prirodne materijale i resurse, da sami strukturiraju svoj prostor i osmišljaju igru.

Pedagoginja Blaženka PINTUR navodi da je sudjelovanje u ovom projektu bilo veliko profesionalno iskustvo za sve uključene, a posredno i za sve ostale djelatnike. Projekt je omogućio širenje kulturoloških vidika, upoznavanje pedagoške prakse u drugim zemljama, kao i jačanje jezičnih kompetencija:

– Još smo jednom afirmirali našu odgojnu praksu, uspoređujući je s drugim zemljama, i bez zadrške mogu reći da je hrvatski predškolski odgoj u samome europskome vrhu. Moramo se time ponositi. Dodatni smo vjetar u leđa dobili osvještavanjem važnosti vlastite prakse, vrjednovanjem i samovrjednovanjem, kako bismo unaprijedili svakodnevni rad. Naučili smo kako pravilno promatrati dijete i naše djelovanje tome prilagoditi, kako bi to dijete bilo još proaktivnije. Taj smo zadatak ostvarili i sigurno ćemo i dalje sudjelovati u europskim projektima, da u međunarodnim iskustvima naučimo što više. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko Nađ ]