Osebujni ritualno-religijski kameni spomenici velebitskog podneblja, nazvani u narodu mirilima, mjerilima, počivaljkama, počivalima, već desetljećima privlače pozornost znanstvenika.

Od početka njihova proučavanja sredinom dvadesetog stoljeća pa sve do danas mirila su se potvrdila kao kenotafi sa specifičnim obilježjem – oni simboliziraju granicu između svijeta živih i svijeta mrtvih.

Naime, mirila su svojevrsne kuće namijenjene dušama, mjesto na koje se duše predaka vraćaju kada požele te ujedno i mjesto koje je granica za dušu kako ona u svojem vraćanju ne bi lutala među živima.

Podrijetlo, starost, religiozno i metafizičko značenje mirila, kako navodi Tomo Vinšćak, jedan od autora knjige Mirila, kulturni fenomen (2010.), znanost još nije potpuno utvrdila unatoč čvrstim korelacijskim naporima etnologije, antropologije, arheologije, filologije, povijesti i povijesti umjetnosti te povijesti religije.

No utvrđeno je da su bila povezana s nomadskim stočarskim stanovništvom Velebita. Velebit je najduža, a po visini četvrta planina u Hrvatskoj i prostire se dijelovima Like, Dalmacije i Hrvatskog primorja, obilježena mitovima iz stare hrvatske tradicije, obiljem drevnih naziva iznimno vrijednih za toponomastiku i onomastiku, područje bogato narodnim predajama isprepletenima oko iznimne ljepote i gdjegdje surovosti vrhova i padina toga veličanstvenog masiva, pa se stoga još navodi i kao hrvatski Kailas, dakle sveto i hodočasničko mjesto.

Velebitske legende uglavnom su vezane upravo za priče o ovostranom i onostranom životu i smrti koji su se na tom području znali vrlo brzo izmjenjivati te za priče o vilama bez kojih je nezamisliva gotovo zastrašujuća tajnovitost većine velebitskih predjela.

Osim što je najduža planina širokih zelenih pašnjaka, Velebit u svojim njedrima skriva i najdublje pećine i jame u Hrvatskoj koje u svih znatiželjnika izazivaju silno strahopoštovanje.

Ta je dualnost Velebita karakterno oblikovala njegovo stočarsko stanovništvo. Stanovnici Velebita izdržljivi su, snalažljivi, svjesni varljive granice između života i smrti i dobro su znali čuvati tajne svojih ziđara – majstora klesara i oblikovatelja mirila. Mnogi su simboli svojim oblikom i značenjem do danas ostali nepoznanica.

Većim dijelom obavijena velom tajne, mirila nisu samo stara simbolična, ali sveta granica između života i smrti koja, prema mišljenju Milovana Gavazzija, vuče podrijetlo još iz megalitskog doba već su i granica između simboličnog razmišljanja i djelovanja starog stanovništva i govornog jezika suvremenih istraživača.

Čak je i Mirjana Trošelj, prva etnologinja koja je napravila veliki korak prema prepoznavanju i priznavanju tog fenomena, naišla na šutnju kazivača pri istraživanju detalja specifikuma mirila. S obzirom na to da je običaj postavljanja i klesanja mirila preživio do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća te bio zastupljen i kod kasnijih stanovnika Velebita pravoslavne i rimokatoličke vjere, može se zaključiti da su ga oni naslijedili od starijeg stanovništva pretkršćanskog razdoblja. U svakom slučaju, mirila su nedovoljno istražena tajna kolektivnog sjećanja na drevni, ali u tradiciji još uvijek prisutan mitski svijet starih Slavena.

Miriti tijelo – miriti dušu

Bio je običaj da pokojnikovo tijelo operu, zamotaju u tkaninu, postave na nosila, vežu užetom da ne isklizne te iznesu iz kuće s nogama okrenutim naprijed. Spuštanje do groblja pokraj mora katkad bi trajalo i pet sati, a povorka koja je nosila pokojnika nije ga smjela spustiti nigdje osim na mjestu na kojem su se gradila mirila.

Tamo bi ga spustili na zemlju prvi i posljednji put. Ljudi koji su nosili pokojnika stavili bi mu, uzimajući iz neposredne okoline, jedan kamen iznad glave i drugi ispod nogu (Mario Katić, Mirila, kulturni fenomen, str. 15., 2010., Naklada 600, Ljubljana).

Nakon toga povorka bi nastavila put do groblja gdje bi se tijelo pokopalo. Nekoliko dana ili tjedana, a katkad i nekoliko mjeseci poslije došao bi ziđar, obradio dva postavljena kamena i popločio dio između njih te sagradio mirilo. Obrade su bile različite i ovisile su o različitim čimbenicima, poput klesarske vještine, veličine kamenja te platnih mogućnosti obitelji ili čak cijeloga pokojnikova roda.

Prema tome razlikuju se dva tipa obrade. Pri jednom se vanjska i unutarnja ploha precizno dotjeruju, a  simboli i/ili natpisi na uzglavnom kamenu precizno klešu.  Drugom je pak svojstvena rustična obrada, gotovo bez ikakvih klesarskih intervencija.

U literaturi Mirjane Trošelj navodi se mišljenje da je klesar, što je bio nepismeniji, više pozornosti i preciznosti posvećivao simbolima i ornamentici mirila. Mjesta na kojima su se upočivale duše građena su u blizini putova i smatrala su se svetima.

Na mirilima se mjerila duša jer se vjerovalo da je duša istovjetna s čovjekovim tijelom i dužinom i oblikom. Dakle, izmireno tilo je izmirena duša. Pokojniku bi se uzimala mira tako što bi se njegovo tijelo položilo na zemlju glavom prema zapadu, nogama prema istoku, a lice bi mu okrenuli prema izlazećem suncu.

Tako izmirena/namirena duša ostala bi vezana za taj sveti kamen, spriječena da luta među živima, a kad bi se poželjela vratiti na tren, vraćala bi se na svoje mirilo koje bi prepoznavala po svojoj miri i simbolima ako ih je bilo.

Prikaz pokojnika na mirilu (djelo Josipa Zankija)

Grob pokraj mora, tzv. komorač, u koji se ukopavalo tijelo bio je zanemaren. Ukoliko nije bio obilježen, više se i ne bi znalo gdje se nalazi jer je posve obrastao travom (komorač, Foeniculum vulgare – jestiva, ljekovita samonikla mediteranska biljka, na kraju ljeta dosegne visinu od metar do metar i pol) (Mirjana Trošelj, Mirila, kulturni fenomen, str. 64., 2010., Naklada 600, Ljubljana). Tamo je otišlo samo mrtvo tijelo koje se pretvara u zemlju, a mirila su ljudima označavala pravi grob, stanište duša predaka, duša koje žive vječno.

Simboli na mirilima – neodgonetnute šare

Mirila su bila namijenjena za mjerenje, smirivanje, namirivanje i izmirivanje duša (izmiriti – uvesti u mir, ali i izmjeriti). U mladih su izazivala posebno strahopoštovanje jer su čak i za nehotično oštećivanje mirila bile predviđene kazne.

Osim što su se držala svetim mjestima, mirila su vrijedna i zbog svojih plitko uklesanih ideograma – motiva koji simboliziraju sjećanja i vjerovanja velebitskih gorštaka.

Tese šare, kako narod naziva uklesane simbole na uzglavnici, a katkad i na uznožnici (uznožnom kamenu), mogu pronaći u raznim oblicima – od mlađih jednostavnih križeva, inicijala, godina i antropomorfnih oblika sve do trozuba, pentagrama, kompleksnih solarnih diskova, običnih i dvostrukih svastika te sunčanih latičastih križeva, bogatih ornamentalnih križeva sa spiralama i kombinacijama raznih simbola, osmerokrakih rozeta, a pronađen je i jedan primjer motiva stiliziranog stabla. Upravo je skupina ornamenata najveći izazov jer se o njihovu značenju, kako navodi Mirjana Trošelj, može samo nagađati.

Mirjana Trošelj, Mirila, kulturni fenomen, str. 91., sl. 7.60

Autorica:

Sonja Miličević Vukelić, prof.