Sada, nakon nekoliko godina, zovu nas da vidimo kako su se tamo snašli. Nije se jednostavno odlučiti na put. Povratna karta iz Zagreba je 1500 kanadskih dolara, a kada već odlučiš ići na tako dalek put, treba tempirati vrijeme da iskoristiš barem dva mjeseca. Dakle, mi krećemo. Let od Zagreba do Amsterdama traje oko dva sata, tamo čekamo četiri sata pa do Calgaryja letimo devet sati, na aerodromu čekamo tri sata i na kraju još sat vremena do Sascatoona.

Putovanje, dakle, traje dvadeset sati, a vremenska razlika je osam. Rekoh, tad i nikad više. Trebalo nam je nekoliko dana da se adaptiramo.

Dobro, evo nas u Kanadi, točnije provinciji Saskatchewan, u gradu Sascatoonu. Kanada je druga po veličini zemlja na svijetu. To je konfederacija s parlamentarnom demokracijom s britanskom krunom na čelu. Nezavisnost je stekla 1931. godine. Više od polovice Kanade prekriveno je šumama. Nacionalni simbol je javorov list. Kanada daje 75 posto ukupne svjetske proizvodnje javorovog sirupa. U ožujku se iz stabla javora skuplja biljni sok iz kojeg se dobiva sirup.

Službeni jezici su engleski i francuski. Moram odmah reći da smo bili ugodno iznenađeni kako su nas s našim skromnim znanjem engleskog jezika svuda jako lijepo primili, imali puno strpljenja te bili izuzetno susretljivi, od carinika, trgovaca i bankara do prolaznika na cesti.

Provincija Saskatchewan je u središnjoj Kanadi, u regiji Srednji zapad. Provincije imaju velik stupanj slobode od federalne vlade, a odgovorne su za većinu socijalnih programa, na primjer zdravstvo, školstvo i socijalu. To je provincija u kojoj prevladavaju prostrane prerije s plodnim tlom i malo kiša, koje padaju baš kad je žitu najpotrebnije. Predivan je pogled na te farme koje se bave uzgojem žita, suncokreta ili uljane repice. Svaka je veća od 200 hektara, pa je normalno da je poljoprivredna proizvodnja na visokom stupnju mehaniziranosti.

Grad Saskatoon je najveći grad provincije, a glavni grad je Regina. Saskatoon je centar rudarskog kraja (uran), a tu se crpe i velike količine nafte i plina. Razvijene su kemijska, metalna, tekstilna i prehrambena industrija. Grad ima oko 230.000 stanovnika, porijeklom iz svih krajeva svijeta.

Fascinantno je da su putem raznih programa obrazovanja uspjeli uskladiti svoje životne potrebe promovirajući rasni sklad i kulturnu raznolikost, shvaćajući to kao svoje bogatstvo, tj. prednost, a ne problem. Tu živi i tridesetak hrvatskih obitelji.

 Zovu ga gradom mostova i hotela. Ima prekrasne parkove, botanički i zoološki vrt, zabavne i tematske  parkove, galerije i muzeje od kojih me se najviše dojmio Western Development, u kojem je prikazana povijest razvoja toga kraja, i to veoma osebujno.

Svi izložbeni primjerci prirodne su veličine, a posjetitelji se mogu obući u odjeću onog vremena, a tako imaš osjećaj da si se vratio u prošlost i da si dio svega toga. Zbilja super!

Zdravstveni sustav je sličan našem, ali odnos prema pacijentima je nešto drugačiji. S pacijentom razgovaraju i imaju strpljenja objasniti mu sve što je nerazumljivo i nejasno – što će oni raditi, a što treba učiniti pacijent i zašto. U posjet se može doći u bilo koje doba dana i noći, a ako želiš, možeš i prespavati pored pacijenta na pomoćnom ležaju (koji ti oni pripreme). Osoblje ne nosi klasične odore i, zamislite, uz svu tu slobodu kretanja po odjelima nema infekcija!?

Ali, o zvanju hitne ćeš dobro razmilsiti, jer ako oni procijene da poziv nije bio nužan, to te košta 100 dolara.

Voljela bih da naši studenti i profesori vide njihov koledž. To je grad u gradu. Na jednom mjestu su svi fakulteti i učilišta, zgrade sa stanovima za studente, trgovine, a imaju čak i svoju policiju koja se brine o zaštiti studenata te o javnom redu i miru. Tako za vrijeme pauze studenti ne moraju gubiti vrijeme po gradu, nego su u izvrsno opremljenim knjižnicama i laboratorijima, ili u svojim stanovima. Uz studiranje većina njih nešto radi. Posla ima za sve i sve je jako dobro organizirano.

Nije neobično da čovjek radi dva-tri posla, samo neka uredno plati državi sve doprinose (a ona ga pritom neće oderati). Nikome ne pada na pamet izbjegavati plaćanje poreza (na plaću, auto, nekretninu i sl.). Sve se točno zna, a zakoni se ne mijenjaju svaki čas i čovjek može precizno izračunati koliko će mu na kraju godine ostati kad plati sva davanja. Dohodak računaju na godišnjoj razini, jer onda sami, ili u dogovoru s poslodavcem, na kraju godine on plaća porez, zdravstveno, mirovinsko i drugo.

Tako, na primjer, učitelj koji ima oko pet godina staža ima prosječnu plaću 45.000 kanadskih dolara godišnje (spremali su štrajk prošle jeseni zbog nezadovoljstva plaćom). Jest da oni za dva ljetna mjeseca praznika ne dobivaju plaću i da od ukupne godišnje svote moraju izdvojiti za prije navedena davanja, ali im još ostaje za pristojan život. Primjer, dvoje mladih ljudi s dvoje djece i s takvim prosječnim plaćama za desetak godina već imaju svoju kuću, po dva auta, opremu za ljetovanje (kamp-prikolica i čamac), a uz to su mogli normalno živjeti i podizati djecu. Znači, oni su se za desetak godina skućili i ostatak života mogu si priuštiti putovanja i slično.

Mirovine su većinom dostatne, ali može se još i dodatno uštedjeti. Još jedan „vic“. Ako si umirovljenik ili u radnom odnosu, a bračni partner umre, imaš pravo na njegovu mirovinu godinu dana. To je za nas naučna fantastika. Odlaze u mirovinu sa 65 godina života ili 30-35 godina staža.

Jako me zanimalo kako funkcioniraju njihove osnovne škole, pa sam zamolila prijateljicu Bojanu Krienke Baslibegović da mi omogući posjet školi u kojoj ona radi.

 Tako sam posjetila Saskatoon Public School Buena Vista. Već na prvi pogled očarala me zgrada koja izgleda kao dvorac.

Škola je 2014. godine slavila 100 godina postojanja. Nije nova, ali je tako dobro očuvana i uređena da bi joj mnoge nove mogle pozavidjeti. Kraj nje su prekrasan park i veliko igralište, gdje sva djeca od malih predškolaca do osmog razreda provode puno vremena.

Velikim hodnikom dominiraju zastave kanadskih pokrajina.

Knjižnica je bogato opremljena i izgleda kao iz bajke. Kompjutorske učionice imaju po dvadesetak računala. Učionice su vrlo slikovite, svako dijete ima svoj stol i ormarić. Učitelji u kabinetima koji su sređeni kao dnevni boravak imaju i ležaj za odmor. Bila sam na nastavi u jednom drugom razredu. Bilo je tu Engleza, Španjolaca, Ukrajinaca, Meksikanaca, Kineza, Indijanaca itd. Jako su otvoreni i srdačni.

 Učiteljice su vrlo susretljive, rado su odgovarale na sva moja pitanja, a zanimalo ih je kakav je sustav kod nas. U razgovoru smo shvatile da ima i puno sličnosti. Djeca u školu kreću sa 5-6 godina, s tim da je prva godina tzv. priprema, a nakon toga slijedi osam godina školovanja.

Nastava počinje u devet sati, a završava u 15.40. Nastavni sat traje od 9.00 do 10.50, slijedi odmor od petnaest minuta, sljedeći sat počinje u 11.05 i završava u 12.00, kada je pauza za ručak.

Neka djeca ručaju u školi, a po neku dolaze roditelji i vode ih kući na ručak te vraćaju natrag u školu. Jako paze na zdravu prehranu, jer je i kod njih pretilost djece veliki problem u školi. Praznici su desetak dana za Božić i Uskrs, a djeca u veljači imaju još tjedan dana, kao i dva ljetna mjeseca.

Prosjek učenika po razredu je 25. Velika pažnja se polaže tjelesnom odgoju, koji je svaki dan, a u razrednoj nastavi ga izvodi profesor tjelesnog. Nemaju standardne udžbenike, materijale pripremaju same učiteljice.

 E-imenici i dnevnici su kod njih normalna stvar. Naravno, imaju i oni učenike s poteškoćama, a postupak integracije i uključivanja u nastavu je otprilike kao i kod nas.

Za izricanje bilo kakve mjere (kazne), kao i kod nas, potrebna je suglasnost roditelja. Učenicima su omogućene mnoge aktivnosti izvan nastave, kao i izvanučionička nastava (kampiranja, izleti i sl.).

Prijevoz i prehranu učenicima slabijeg imovinskog stanja sufinanciraju grad i provincija. I kod njih prosvjetna inspekcija ima istu ulogu kao i kod nas.

Naročita pozornost poklanja se Indijancima, koji sve imaju besplatno. Kanadski zakoni su takvi da Indijanci imaju mnoge povlastice. Uz ostalo, ne plaćaju poreze. Sve te pogodnosti proizlaze iz činjenice da su oni starosjedioci, a da su Europljani i ostali nastanili njihovu zemlju.

S druge strane, polako se javljaju problemi u suživotu s njima, naročito zbog alkohola, nezaposlenosti i dr. Zanimljivo je i poučno da se svi Kanađani ponose svojom zemljom i ističu svoje nacionalne simbole u svakoj prilici.

Postoje i stvari koje nam se nisu svidjele. Zima traje najmanje šest mjeseci, ima dosta snijega, a temperature padaju i do minus četrdeset. Ljeti su temperature kao i kod nas, ali ljeto jako kratko traje. Ljudi se manje druže nego naši, nema kafića kao kod nas, a ni kave.

Ovo su samo neke od „crtica“. Mogla bih pisati još danima o svojim doživljajima u dva mjeseca. Uglavnom, isplatilo se otići i vidjeti neki drugi svijet, veliku prekrasnu zemlju punu prirodnih ljepota i krasnih ljudi.

 Vesna Blagec