Prema najnovijim istraživanjima bumbari možda mogu dosegnuti najviše vrhove na Zemlji te letjeti na nadmorskoj visini višoj od Mount Everesta.

Većini kukaca i ptica teško je letjeti na ekstremnim visinama u kojima je zrak rijedak i kisika je vrlo malo. Krila pritišću zrak radi potiska, ali što je zrak rjeđi, njihov je potisak slabiji. Ipak, bumbari često nastanjuju alpska područja. Istraživači su se dugo pitali kako se ti sitni letači mogu nositi s izazovima leta na ekstremnim visinama te do koje visine bumbari mogu letjeti.

„Pitali smo se može li manja gustoća zraka i manjak kisika ograničiti visinu leta bumbara”, rekao je Micheal Dillon, znanstvenik na University of Wyoming koji je nedavno sa svojim kolegama lovio bumbare u Kini na nadmorskoj visini od 3250 metara. „Čini se da je odgovor niječan”, rekao je Dillon. „Bumbari su sposobni za vrlo, vrlo visoke letove.”

Dillon i ekipa njegovih suradnika otkrili su da bumbari koje su uhvatili mogu letjeti pri tlaku zraka jednakom onom iznad nadmorske visine od 7400 metara što pak odgovara tlaku zraka na nekim nižim vrhovima nepalskoga planinskog područja Annapurna. Istraživači su bili šokirani time što su dva bumbara mogla letjeti na nadmorskoj visini iznad 9000 metara, višoj i od Mount Everesta.

U velike visine

Dillon, profesor zoologije i fiziologije, i njegova ekipa skupili su pčele s planina provincije Sečuan, regije koja ima jednu od najraznolikijih populacija bumbarskih vrsta u svijetu. Za razliku od Dillona i njegovih suradnika koji su imali problema s hladnoćom i disanjem trčeći uokolo s mrežama ne bi li ulovili pčele, one su letjele bez imalo truda. „Ali hvatanje i testiranje pčela na velikim visinama bilo je jedini način na koji smo mogli provesti ta istraživanja”, rekao je Dillon. Budući da te pčele prestanu letjeti provedu li neko vrijeme zatvorene, trebalo ih je što prije staviti u komoru za testiranje kako bi se pokus mogao izvesti.

Istraživači su stavili pčele u komoru od pleksiglasa smještenu u polju te se služili ručnom pumpom kako bi postupno izvukli zrak iz komore i stvorili uvjete  u kakvima pčele lete na velikim visinama. Dillon i njegovi kolege nastavili su razrjeđivati zrak – što je simuliralo povećanje visine – sve dok pčele više nisu mogle letjeti.

Najveća visina na kojoj su pronašli bumbare bila je oko 5600 metara iznad razine mora. Dillon i njegovi kolege precijenili su izdržljivost pleksiglasa potrebnog za izgradnju komora za simulirani let. Naime, kako su smanjivali tlak u komorama, pleksiglas je pucao, i to prije nego što bi bumbari prestali letjeti, pa su znanstvenici postavili nove, deblje komore.

Šire, a ne brže

Bumbari su se prilagodili rijetkom zraku ekstremnih visina, ali ne tako što su brže mahali krilima, već zamahujući krilima u širem luku, rekao je Dillon. „Oni s jedne strane svoja krila približavaju vrhu nosa, a na drugoj strani vrhu svojeg trbuha.” Dillon smatra da to pomaže bumbaru premjestiti više zraka stvarajući dovoljno snažan potisak kojim će se održati u zraku na velikim visinama.

Dvojica spomenutih letača, uspoređujući ih s drugim bumbarima, imaju najviše mišićne mase u odnosu prema svojem tijelu zbog čega i mogu mahati krilima u što širem luku.

Unatoč impresivnim letačkim sposobnostima, bumbari nemaju razloga za let do Mount Everesta jer na tim visinama nema cvijeća. Zašto im je onda potrebna takva snaga krila? Dillon kaže da se njome možda služe za neke druge letačke sposobnosti, poput prenošenja nektara i peluda koji dvostruko premašuju njihovu tjelesnu težinu. Ta bi im sposobnost mogla pomoći i pri bijegu od grabežljivaca.

Znanstvenici namjeravaju istražiti i kako bumbari dišu, odnosno kako osiguravaju kisik svojem tkivu na tako velikim visinama. Bumbari lete na visini na kojoj je količina kisika jednaka otprilike četvrtini količine kisika na morskoj razini, a njihove su metaboličke stope otprilike sto puta više od ljudskih