Sigmund Freud napisao je u jednom svom eseju 1919. godine da je besmrtna duša vjerojatno bila prvi dvojnik. Ljudi svih religija pronašli su način da ovjekovječe sebe kreirajući dvojnika s kojim bi dijelili dušu. Od hinduističkih reinkarnacija, preko Kafkinih nereligijskih metamorfoza, do katoličkih duša u raju i paklu, ljudi su sebe doživljavali podijeljenima. Dvojstvo, odnosno drugo ja, služilo je za ispunjenje želja ili možda jezovitih fantazija.

Takvo je što bilo pomodno među umjetnicima 19. stoljeća koji su to iskazivali na različite načine. Od Jeana Paula Richtera, njemačkoga romantičnog pisca, autora romana Flegeljahre o blizancima Waltu i Vultu, preko E. T. A. Hoffmanna, pisca, skladatelja, pravnika, glazbenoga kritičara i karikaturista koji je uza sve te uloge u stvarnome životu njegovao i vlastita dvojnika – Kreislera, do Roberta Schumanna, kojega su spomenuta dvojica nadahnula, i njegovih dvojnika, njegovih alter ega – Florestana i Eusebiusa.

Introspektivni idealist, duhom povezan s literarnim obilježjima tog doba, inovator i kritičar, Robert Schumann je, dok su njegovi kolege skladali sonate, simfonije i varijacije, pisao skladbe s naslovima poput Leptiri, Karneval, Arabeska, Dječji prizori i Kreisleriana.

Kao da sve mentalne slike moraju biti oblikovane tako da odgovaraju jednoj ili dvjema formama! Kao da svaka ideja ne dolazi u već određenoj formi! Kao da svako umjetničko djelo nema vlastito značenje, a time i vlastitu formu!(Schumann)

O svojoj skladbi Leptiri Schumann piše braći:

Molim vas, čim uzmognete, pročitajte posljednju scenu u Richterovu romanu Flegeljahre. Skladba Leptiri upravo je taj karneval prenesen u glazbu. Zar ne izražava vjerno nešto od Vinine anđeoske ljubavi, Waltova poetskog temperamenta i Vultove oštre, briljantne naravi?

To je nadahnuće u određenoj mjeri nagoviješteno godinu dana prije, u Schumannovoj prvoj objavljenoj kritici, odnosno eseju, o Chopinovim varijacijama na Mozartovu operu Don Giovanni u listu Allgemeine Musikalische Zeitung. U tome tekstu o Chopinovu djelu raspravljaju dva imaginarna lika, Schumannov alter ego Florestan (utjelovljenje njegove strastvene, govorljive, razigrane strane) i alter ego Eusebius (njegova sanjarska, introspektivna, zamišljena strana) – pandani Richterovim Waltu i Vultu.

Nastavak uskoro pročitajte na Školskom portalu.