Gotovo je nemoguće takve učenike poučavati na tradicionalne načine jer su im oni beznadežno – dosadni.

Ali nije riječ samo o dosadi, ima toga još.

Alfie KOHN je jedan od najžešćih protivnika tradicionalnoga obrazovanja, tradicionalnog dizajna sata, tradicionalnih načina postizanja discipline na satu, tradicionalnih načina ocjenjivanja, testiranja, nepersonaliziranih domaćih zadaća…  i to ne zato što ništa tradicionalno nije bilo dobro, nego zato što to ograničava i koči današnje digitalne generacije djece.

Nemoguće je  uspješno poučavati nekoga koga ne poznamo i ne razumijemo. A što zapravo znamo o digitalnim generacijama djece?

Evo što o djeci digitalnoga doba vele znanstvenici.

U genijalnoj knjizi Understanding The Digital Generation: Teaching and Learning in the New Digital Landscape (prva tri poglavlja knjige možete pročitati OVDJE autori kažu:

Njihov je mozak elektrokemijski drukčiji nego naš. Od najranije dobi izložen visokoj tehnologiji u čijem okruženju rastu, mozak današnje djece je evoluirao, a brzina kojom se aktiviraju neurotransmiteri i stvaraju nove sinapse veća je nego ikad. Budući da su sve vrste ekrana u koje bulje zapravo dinamični izvori informacija kojma su „digitalno bombardirani“, statičnost udžbenika i učenje iz njih čini im se nevjerojatno dosadnim. Jednako tako dosadnim čini im se i nastavni sat. Oni naprosto više nisu u stanju sjediti i slušati predavanja.

Današnje se učenike mora neprestano izazivati  promjenama aktivnosti: nakon kratkih, nekolikominutnih pouka treba ih zaposliti funkcionalnim i provokativnim ativnostima: trebaju sažeti, parafrazirati, primijeniti dobivene informacije kako bi riješili zadatak… ukratko – moraju  u svakom trenutku biti uključeni .

Steven JONSON u svojoj knjizi Everything Bad is God for You podsjeća da su nove tehnologije i kompleksne igrice izlažu digitalne klinci učenju i prije i poslije škole. To je informalno učenje u virtualnome okruženju i sasvim je drukčiji set vještina i načina razmišljanja nego onaj koji obilježava formalno učenje.

Igranje kompleksnih igrica izoštrava razmišljanje, brusi socijalne vještine i senzibilizira percepciju, potiče djecu da razmišljaju kao odrasli, slijede zamršene priče i analiziraju složene društvene odnose. To je ljepša strana priče. Ona druga je vezana uz multitasking. Loša strana multitaskinga je raspršenost pozornosti, odustajanje i neobavljanje poslova do kraja.

U razredu, dakle, aktivnosti treba dizajnirati tako da budu kratke, da ih rješavaju koncentrirani samo na jedno… i ne odustanu dok ne završe. U tom je smislu vredniji zadatak kojeg je učenik riješio do kraja, čak iako je usput napravio kakvu pogrešku, nego bez pogreške riješen dio zadatka koji nije riješen do kraja. Iz grešaka se može puno naučiti, ali od odustajanja ne.

Daniel PINK u knjizi A Whole New Mind: Moving From the Information Age to the Conceptual Age objašnjava da  su predinformatička društva po načinu razmišljanja bila uglavnom linearna, logična, uzročno-posljedična.

Razmišljanje lijevom polovinom mozga bilo je neophodno u industrijsko doba, ali je za digitalno doba sasvim nedovoljno: danas računala savršeno obavljaju taj dio posla. 

Novo doba traži više od toga, ono u čemu nas računala još ne mogu nadmašiti: prepoznavanje i analizu uzoraka, uočavanje koncepata (velike slike), intuiciju, kreativnost, sintezu, razumijevanje konteksta, emocije, a to su sve aktivnosti desne polovine mozga.Kreativnost i rješavanje problema postaju nova vrsta pismenosti, jednako važna kao i tradicioalna pismenost.

Riječ je o pismenosti koja traži suradnju obiju polovina mozga.

Dokazano je, uostalom,  da nakon sata likovne ili glazbene umjetnosti učenici bolje rješavaju matematičke zadatke jer im je stimuliran cijeli mozak. O tome kako iskoristiti taj podatak treba razmišljati kad dizajniramo sat za svoje digitalne učenike.

TRI KNJIGE, TRI SAVJETA:

• drži ih angažiranima neprestanim izmjenama aktivnosti
• inzistiraj da do kraja riješe zadatak i uče iz grešaka koje su pritom napravili
• aktivnosti u koje ih uključuješ moraju od njih tražiti kreativnost i rješavanje problema, a ne samo ponavljanje naučenih podataka.

Piše: Dinka JURIČIĆ