Nesvrstani
Robert Schumann i njegov alter ego – 2. dio
objavljeno: 18. veljače 2014.

Robert Schumann je u publikaciji Neue Zeitschrift für Musik, svojevrsnu forumu u kojem se dobra glazba mogla hvaliti, a loša kritizirati, izmislio društvo poznato pod nazivom Davidsbund čiji su se članovi suprotstavljali filistrima – nemaštovitim buržujima ili glazbenim opsjenarima koji su zaranjali u sigurnu ili prividno lijepu glazbu.

Mnoštvo tekstova za tu publikaciju stizalo je upravo od Eusebiusa i Florestana, Schumannovih alter ega, koji su zastupali dvije različite, često i oprečne kritike skladbi, skladatelja i interpreta. Eusebius je, dakle, onaj kojega bismo opisali riječima: lirski, tih, samozatajan i izgleda kao da je tu kako bi kontrolirao Florestanovu kitnjastu i naglu osobnost.

Prvi su se put obojica pojavila u spomenutom Schumannovu članku o Chopinovim Varijacijama na Mozartova Don Giovannija koji je objavljen u Allgemeine Musikalische Zeitungu 7. prosinca 1831.

Eusebius je tiho ušao kroz moja vrata prije nekoliko trenutaka. Poznat vam je onaj ironični smiješak na njegovu blijedom licu, onaj koji ima kada želi izazvati nečiju znatiželju. Sjedio sam s Florestanom za klavirom. Kao što znate, Florestan je jedan od rijetkih ljudi iz glazbenoga svijeta koji su već predvidjeli sve novo, i to iznimno davno; nepoznate stvari njemu nisu nepoznate duže od trenutka; ono neuobičajeno odmah postaje njegovo vlasništvo.

Eusebius je, s druge strane, neizmjerno nesvakidašnja osoba, ubire jedan po jedan cvijet. Malo se teže, ali istodobno čvršće, vezuje uz nekoga ili nešto, uživa mnogo rjeđe, ali temeljitije i trajnije. Zbog svega toga bolji je učenik od Florestana, a njegove su izvedbe na klaviru unikatnije i tehnički savršenije.

Uz riječi: „Kape dolje, gospodo, genij!” Eusebius je izvadio notno izdanje, činilo se Haslingerovo. Nismo smjeli pogledati naslov. Odsutno sam prevrtao stranice; ima nečega očaravajućeg u prikrivenom užitku bezvučne glazbe. Sve mi se češće čini da svaki skladatelj ima svoj specifičan način slaganja nota na papir. Beethoven oku izgleda drukčije od Mozarta, baš kao što se proza Jeana Paula razlikuje od Goetheove. Ali sada sam osjećao kao da me promatraju čudne, ispitivačke oči, oči cvijeća, pauna, oči mlade djevojke. Na nekoliko mjesta svjetlo je postalo jasnije – činilo mi se da mogu razaznati Mozartovu ariju Lá ci darem la mano umotanu u stotinu akorda. Vidio sam Leporella kako mi trepće i Don Giovannija koji prolijeće u bijelome plaštu.

„A sada to odsviraj”, rekao je Florestan smijući se Eusebiusu, „slušat ćemo zatvorenih očiju i nećemo te ometati.” Eusebius nije ostao dužan; slušali smo stisnuti u udubljenju kod prozora. Svirao je kao opsjednut dočaravajući bezbrojne znakove s najakutnijom slikovitošću; kao da je duh toga trenutka izdigao njegove prste od njihove mehaničke funkcije. Florestanova se pohvala, doduše, sastojala tek od opaske da su varijacije možda mogli napisati Beethoven ili Franz Schubert da je ijedan od njih bio virtuoz na klaviru. No kada je okrenuo naslovnicu notnog izdanja i pročitao naslov La ci darem la mano, varijacije za klavir, Frederic Chopin, op. 2, obojica smo uskliknuli u čudu: „Opus dva!?”, a Eusebius je dodao: „U Beču, izdanje Haslinger.” Naša su lica zasjala rijetkim divljenjem. „Konačno, eto nečega solidnog! Chopin? Nikad čuo. Tko bi to mogao biti? U svakom slučaju… genij!” (…)

Posao kritičara bez straha od odmazde

Eusebius i Florestan pomogli su Schumannu da uspješno obavi posao kritičara bez straha od odmazde u slučaju negativne kritike. Svojim je imenom potpisao mnoge članke, ali je mogao računati na svoje imaginarne dvojnike za bilo koji negativan osvrt. Osim toga, na taj je način omogućio sebi da raspravlja o djelu s različitih, čak suprotnih stajališta bez straha da ispadne kontradiktoran ili nedosljedan. Osim uporabe svojih alter ega u tekstovima, Schumann je to dvojstvo okarakterizirao i u nekoliko drugih svojih klavirskih skladbi.

Schumannov Karneval, op. 9, skladba objavljena dvije godine nakon Davidsbündlertanze, originalno je nosio naslov: Karnevalske scene na četiri Florestanove note. To je serija minijaturnih karakterizacija od kojih svaka ima jedinstven naslov. Dvije minijature nose imena Florestana i Eusebiusa, a pojavljuju se i ostali članovi Schumannova društva Davidsbund uz uobičajena karnevalska imena (Pierrot, Arlequin, Colombine…).