U predtelevizijskim vremenima, cestama su putovali zabavljači s atrakcijama poput dresiranih buha: naučene skakati u poklopljenoj kutiji od cipela, buhe koje su se u početku skačući udarale u poklopac, vrlo su brzo naučile da moraju smanjiti visinu svojih skokova.  Navikle su se skakati nisko. Kad bi dreseri konačno maknuli poklopac, buhe su i dalje skakale nisko i ne pokušavaju iskočiti iz kutije.

Slično je bilo i sa cirkuskim slonićima koji su teškim lancima bili vezani uz čvrsto ukopane debele stupove dok su odrastali. Kasnije,  kad su odrasli, bilo ih je dovoljno uzicom  vezati za običan štap zaboden u zemlju. Nisu vjerovali da ga mogu iščupati, pa se nisu ni trudili.

Psiholozi su sličan pokus napravili s najproždrljivijom riječnom ribom: štukom. Veliki su akvarij u kojem je bila štuka pregradili zrcalom. Kad bi gladna štuka navalila na štuku u zrcalu, tresnula bi glavom u staklo. No, i ona je brzo naučila da je previše bolno stalno ponavljati istu pogrešku pa je – iako gladna – ostavila štuku u zrcalu na miru.

No, tužni dio pokusa počinje time što su znanstvenici maknuli zrcalo iz akvarija i u vodu pustili malu ribu koja je štuki inače poslastica… Gladna je štuka nije dirala. Pustili su u akvarij još ribica, ali i njih je štuka ostavljala na miru. Na kraju je jadna štuka uginula od gladi u akvariju punom hrane. Takvo ponašanje kojim se netko do smrti vrti u krugu samoograničavanja nazvano je štukinim efektom.

Postoji, međutim, u prirodi jedno stvorenje zbog kojega znanstvenici imaju priličnu glavobolju: bumbar. Prema svim mogućim izračunima, proračunima statike, omjera tjelesne mase i snage krila… nepobitno su dokazali da bumbari – ne mogu letjeti. A svi znamo da lete. U čemu je fora? Psiholozi bi rekli da bumbari lete zato što NE ZNAJU da ne mogu letjeti.

Mala djeca su poput bumbara: vjeruju da sve mogu i ničeg se ne boje. Istina je, opeku se, ali nakon toga postanu oprezniji. Što god je naučeno na vlastitoj koži ureže se u pamćenje … postaje dio životnoga iskustva. Svi smo svjesni da je to tako, pa ipak, u svojoj brižnosti, želji da pomognemo i zaštitimo svoju djecu i svoje učenike često od njih pravimo dresirane buhe i slonove… ili još gore, uplašene štuke.  Svako naše „nemoj“, „pazi“, „ ti to ne razumiješ, ja ću ti objasniti“… rezucka im krila, usađuje im strah i sumnju u sebe, briše u njima sjećanje na vlastitu moć.

Evo jedan zgodan savjet za učitelje koji  žele sačuvati bumbara u duši djeteta:

Najavite im za sljedeći sat ispit iz gradiva koje niste još obrađivali.

Recite da će se pri pisanju ispita smjeti koristiti svojim udžbenicima i svim ostalim materijalima za koje misle da im mogu pomoću u rješavanju zadataka. Prvi takav ispit ocijenite, ali ocjene samo taj put nemojte unijeti u imenik. Onima koji ne riješe dobro ispit, personalizirajte domaće zadaće i učestajte ih.  Na taj način im pomozite da nauče prepoznati i otkloniti specifični problem koji imaju s čitanjem, razumijevanjem, pronalaženjem informacije, odabirom i primjenom podataka potrebnih za rješenje zadatka, učenjem…  Ohrabrite ih: uspješno učenje nije stvar pameti, nego raznih vještina koje im razvijate takvim zadatcima. Pomozite im da povjeruju da mogu biti uspješniji nego što su mislili da mogu. Kad osjetite da su svi spremni, najavite novi ispit s gradivom koje niste učili. Recite im da će ovoga puta ocjene ići u imenik.

Na isti način možete pisati i ispite koje rješavaju u paru ili timski.

Što možete izgubiti takvim ispitima? Ništa. Učenici će učiti samostalno učiti: Umjesto reproduciranja zapamćenih i uskladištenih informacija,  naučit će razmišljati, povezivati, odabirati potrebne podatke… I pritom će se dobro zabaviti. 

Što još  možete dobiti ispitima iz gradiva koje još niste obrađivali, otkrit ćete samo ako pokušate. Naime, nisu samo djeca zaboravila da su bumbari, katkad i mi odrasli to zaboravimo.

Piše: Dinka JURIČIĆ