Zasigurno, jedanaestogodišnjaci bi trebali biti sposobni koristiti osnovne matematičke operacije, pisati pravilne rečenice, do te se mjere fokusirati da mogu pročitati cijeli roman. Slažem se. Ja sam to kao jedanaestogodišnjak mogao prilično dobro činiti i drago mi je zbog toga.

Zabrinjava me, međutim, što današnja djeca s odlično razvijenim digitalnim kompetencijama ipak kao da muku muče s matematičkom i čitalačkom pismenošću.

U čemu je problem?

Postoji ih nekoliko.

PRVO, zbog opširnosti programa i usmjerenosti na gradivo u mnogim se školama ozbiljno reduciraju oblici poučavanja i sadržaji čiji ishodi nisu mjerljivi testovima za provjeru faktografije.

U SAD-u je zbog toga došlo do poražavajućeg pada umjetničkih programa u školama te do skraćivanja vremena odmora i satnice tjelesnoga. Učinjeno je to usprkos brojnim istraživanjima i studijama koje upozoravaju na iznimnu važnost fizičke aktivnosti za zdravo i produktivno učenje.

DRUGI PROBLEM je omalovažavanje učitelja i poučavanja kao profesije. Uspješno poučavanje je sofisticiran ljudski proces, a ne bezličan sustav isporuke znanja. Želim reći: učitelji nisu servisni radnici za vladine ciljeve. Učitelji imaju razne važne uloge u oblikovanju mladih ljudi i njihove zajednice, a te uloge traže kompleksno razumijevanje konteksta, i sadržaja, i pedagogije, ali i samih učenika.

Učitelj mora jako dobro poznavati sposobnosti i dispozicije svojih učenika kako bi mogao smisliti najbolje načine da ih angažira. Međutim, čak ni tada ne može garantirati koliko ili kako dobro će djeca učiti. Jednostavno postoji previše varijabli.

Postavljanje apsolutnih ciljeva i prijetnja otkazom onima koji ne uspijevaju dosegnuti zadane ciljeve pokazuju zabludu o tome kako poučavanje i učenje zapravo funkcioniraju u pravim školama s pravim ljudima.

POSTOJI I TREĆI PROBLEM: zanemaruje se temeljna potreba da edukacija bude usmjerena na učenika. Riječ je o tome da dijete mora dobiti priliku izraziti ono o čemu razmišlja na bilo kojem stupnju stjecanja znanja, da mu odgajatelji budu partneri u procesu učenja, da zajedno istražuju, surađuju, rade timski…

Znam da je nekim ljudima termin poučavanje usmjereno na učenika – provokativan. Vide ga kao šifru za ono što smatraju diskreditiranim teorijama „progresivne“, za razliku od „tradicionalne“ edukacije, priziva im zabrinjavajuće slike djece kojoj je dopušteno da slobodno tumaraju učionicom i suprotstavljaju se autoritetu dok „uče putem otkrivanja“.

Ipak, iz niza razloga, vrste edukacije koje su sada najpotrebnije moraju biti usmjerene na dijete.

Poučavanje usmjereno na učenika nije u suprotnosti s pomaganjem djetetu u svladavanju osnovnih vještina ni s postizanjem visokih standarda u drugim disciplinama. Naprotiv, to je najbolji način da im OLAKŠAMO učenje.

O POUČAVANJU USMJERENOM NA UČENIKA

Ni djeca nisu rođena samo za jedan svijet: i ona su, poput nas, rođena za dva svijeta: izvanjski i unutarnji.

Izvanjski, svijet drugih ljudi i stvari koje postoje bez obzira na to postoje li djeca kao individue ili ne, postojao je prije nego su oni došli u njega i bit će tu nakon što njih više ne bude. Međutim, postoji i drugi, unutarnji svijet njihove vlastite svijesti. Taj je svijet nastao kad i oni sami te postoji samo zato što i oni sami postoje.

Kao ljudska bića, mi vanjski svijet poznajemo samo kroz naše unutarnje svjetove. Percipiramo ga samo našim fizičkim osjetilima, a shvaćamo ga putem ideja, emocija i vrijednosti koje čine naš svjetonazor.

Ako je cilj edukacije ispuniti principe liberalne demokracije, ona mora djeci pomoći razumjeti oba ta svijeta i načine na koje oni utječu jedan na drugi. Pritom se mora oslanjati na najbolje dijelove tradicionalnih i progresivnih pristupa.

 U svojim krajnostima tradicionalne metode obrazovanja fokusirane su gotovo u cijelosti na izvanjski svijet i obraćaju premalo pozornosti unutarnjemu svijetu djeteta.

Vrednujući samo AKADEMSKE SPOSOBNOSTI, u opasnosti smo marginalizirati druge oblike znanja i razumijevanja (glazbene, kinestetičke, atletske, poetske, vizualne, praktične i druge) te odgovarajuće interese i talente same djece.Inzistiranjem samo na akademskim sposobnostimamarginalizira se potreba mladih ljudi da izraze vlastite emocije i kreativno surađuju s drugim ljudima.

U svojim ekstremnim oblicima progresivne metode mogu biti fokusirane u cijelosti na unutarnje svjetove djece i obraćati premalo pozornosti na njihovu potrebu za konstruktivnim angažmanom u svijetu oko njih.

Uglavnom vrednujući djetetove ideje i emocije, u opasnosti smo podcijeniti važnost učenja od drugih, izučavanja stečenog znanja i praksi, razvijanja discipline u razmišljanju i izražavanju, te empatije i samokontrole u odnosima s drugima.

•  Iako su djeca rođeni učenici, mnogi prerano napuštaju svoje obrazovanje i odustaju prije diplome. Glavni razlozi su dosada i neangažiranost.
• Mnogi su mladi ljudi žrtve ili počinitelji nasilničkog ponašanja i agresije.
• Mnogi pate od depresije, neki su čak i suicidalni.

Svi ti problemi pogoršani su, a ponekad i izravno potaknuti kulturom školovanja koja ignorira učeničke unutarnje živote: edukacijom koja NIJE usmjerena na dijete.

……………..

NAPOMENA 

•  Autor članka Sir Kenneth ROBINSON engleski je autor, govornik i međunarodni savjetnik na području obrazovanja vladinim, neprofitnim, edukacijskim i umjetničkim tijelima.
• Izvor: heinemann.com |  Priređeno prema člancima heinemann.com 1  i heinemann.com 2