Iako je prošlo 37 godina od njegovog umirovljenja, Marijan SAGANIĆ iz Martinšćice na otoku Cresu za svoje je sumještane i dalje jednostavno – učitelj. Omiljen je i poštovan gdje god da se pojavi, a posebno ga cijene bivši učenici koji ni nakon svih proteklih desetljeća ne zaboravljaju vrijednosti koje im je učitelj Marijan usadio, kako im je usmjerio živote.

Zbog toga su mu bivši učenici organizirali proslavu 90. rođendana u društvenim prostorijama koje Martišnjani zovu »dopolavoro«, a okupili su se gotovo svi mještani. Ganut i istovremeno oduševljen, učitelj je primao čestitke svojih sumještana koji su mu osobno željeli stisnuti ruku. U ime sviju najljepše želje izrekla je Mirjana MARTINOLIĆ prisjetivši se dana koje su proveli u osnovnoj školi.

– Sjećamo se, dragi učitelju, kako je bilo lijepo kad biste nas za onih hladnih zimskih dana okupili oko tople peći, dok smo čitali lektiru i Darwinove putopise, ili kad bismo izvadili tamburice iz ormara, a vi nas učili notama i pjesmama. Čak ste nas vodili na nastupe, i to kamionom, prisjetila se nekadašnja učenica zanimljivih doživljaja koje će zauvijek pamtiti.

Čestitku je u svoje ime i u ime gradonačelnika Kristijana JURJAKA izrekao gradski vijećnik iz Martinšćice Fiorenco PINEZIĆ, nakon čega su slavljeniku uručeni pokloni, slike škole, rodne kuće i crkve sv. Ane iz Vidovića, te nekoliko knjiga jer svi znaju da njihov učitelj i u poodmakloj dobi još uvijek voli čitati.

– Ova me proslava uzbudila pa sam malo nesređen u mislima, malo su pretjerali, ne zaslužujem tolike počasti – govorio je učitelj Marijan i priznao da mu je drago što ga njegovi učenici još uvijek toliko vole i poštuju – Ja sve te ljude doživljavam kao svoju djecu. Ono što sam mislio da je dobro to sam im usađivao, a bilo je stvari koje sam u to vrijeme trebao podučavati, ali sam mislio da će biti štetne za njih pa sam to izbjegavao.

Marijan Saganić rođen je 21. studenoga 1925. godine u Vidovićima pokraj Martinšćice. U trenutku njegovog rođenja otac mu je bio na brodu u Kini i tek po povratku u Trst dobio je dva slobodna dana da vidi sina.

Odmah nakon toga otplovio je za Ameriku, tamo se iskrcao i zaposlio, a 1946. i umro, a da se više nije vraćao na rodni otok. Marijanov brat Ivan poginuo je tijekom Drugog svjetskog rata, tako da je ostao sam s majkom Anticom. Njegova je želja bila postati kapetan duge plovidbe, ali sudbina je drugačije htjela. Školovao se u Opatiji i Osijeku gdje je završio Učiteljsku školu te se vraća na cresko-lošinjsko otočje.

Prvo zaposlenje dobio je u Pernatu, zatim slijede službe na Susku, Srakanama, Iloviku, u Svetom Jakovu, Punta Križi i Nerezinama. Na jesen 1957. seli se s obitelji u Martinšćicu gdje ostaje i predaje punih 20 godina, do svog umirovljenja 1978. godine.

– Predavao sam u svih osam razreda osnovne škole, sve predmete, nekima ujutro, drugima poslijepodne. Kad sam došao u Martinšćicu bilo je četrdeset i dvoje osnovnoškolaca, a pred odlazak u mirovinu njih desetak, prisjeća se učitelj Marijan. Danas s područja Martinšćice petero učenika svakodnevno putuje u cresku osnovnu školu.

Učitelj Marijan još uvijek čita i prati događaje u svijetu koliko može jer, kako kaže, u zadnje vrijeme mu se oči brže umaraju. Teže hoda, ali inače se dobro nosi sa svojim godinama. Jednom prilikom je izjavio da će izdržati do stote, a poslije će potpisati novi ugovor. Za poziv učitelja bi se opet opredijelio jer su mu djeca bila sve, njegov život i njegova ljubav. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Novi list | fotografije: Walter Salković ]