Etosha na lokalnom jeziku plemena Ovambo znači „mjesto suhe vode“. U sklopu parka je veliko plitko slano jezero čija se površina polako smanjuje zbog sve sušnije klime. Tijekom sušne sezone vjetar puše preko slanih pustinja i nosi slanu prašinu preko zemlje na južni Atlantski ocean. Ta sol je važna za neke vrste životinja, ali nije pogodna za poljoprivrednike. Ljeti (tj. od 12. mjeseca – ipak smo na južnoj polutci) razina vode u jezeru poraste, a savanska vegetacija naglo zazeleni.

U parku živi oko 2500 slonova (koji u sušnom dijelu sezone migriraju prema vlažnijem sjeveru), 18 000 zebri, 3100 žirafa, 800 hijena, 300 lavova, crni nosorog i još mnoge druge životinje.

Bili smo u kampu Halali i spavali u šatorima.

Safariji su bili organizirani svaki dan u 5.45 (jer tada su životinje najaktivnije) te u 10.30 i 15.00 (za one koji vole dulje spavati, no to je ujedno značilo i manju mogućnost za susrete sa životinjama – osim onih koje smo zatekli na spavanju).

Postojala je i mogućnost noćnog safarija džipovima (koji se, doduše, dodatno plaćao), no tada ste imali i najveću šansu da lav prošeće pokraj otvorenog džipa – gotovo nadohvat vaše ispružene ruke. U kasnijim večernjim satima odlazili bismo do oveće rupe ispunjene vodom (jednog od brojnih ostataka jezera Etosha u sušnom zimskom periodu) koja je u sklopu parka i uz koju su na pristojnoj udaljenosti i na uzvišenju podignute tribine s kojih smo promatrali životinje koje bi došle na pojilište.

Što se tiče „bližih“ susreta sa životinjama, u nacionalnom parku nije dopušteno kretanje izvan vozila, no naš nam je vozač dopustio otvaranje velikih autobusnih prozora.

Slonovi su nam prolazili ispred autobusa, a lavove smo gledali s udaljenosti od desetak metara. Zanimljivo je bilo vidjeti da životinje ni najmanje ne uznemiruje prisutnost vozila, pa je tako lav nastavio mirno spavati i nakon što je vozač našeg autobusa upalio (prilično glasan) motor.

Mala životinjica slična vjeverici pored samih kotača autobusa izvodila je pravi performans kad je shvatila da je fotografiramo.

………..

Piše: Gordana Egartner Tkalec, prof.