Nešto nedostaje u vašem životu, zar ne?

Naporno radite, pokušavate napredovati, činite sve što možete kako biste vlastiti život učinili barem malo boljim. Pritom osjećate potrebu za ravnotežom jer ne želite baš sve svoje vrijeme posvetiti samo poslu i karijeri. Stoga nastojite pronaći vrijeme za obitelj i prijatelje, pravilno se hranite, vježbate i meditirate.

I premda je naizgled sve u redu, nešto vam ipak ne da mira. Riječ je o osjećaju praznine koji vas pomalo izluđuje. Da, ljudi često imaju taj osjećaj.

Obično ga miješaju s umorom, depresijom ili osjećajem da su zaglavili u životnoj kolotečini. Mnogi pokušavaju ispuniti tu prazninu na razne načine, primjerice otiskujući se u nesvakidašnje pustolovine…

Međutim, kad se vrate u stvaran svijet, shvaćaju da je problem još uvijek tu, lagano ih kopka iznutra.

U današnjem smo svijetu toliko zaokupljeni željom za postizanjem osobnih ciljeva da zaboravljamo na ljude oko sebe. Otud potječe taj osjećaj praznine.

Pročitajte priču učitelja Ernesta Dempseyja iz SAD-a.

Nedavno je preminuo jedan moj prijatelj. Nekadašnji srednjoškolski profesor. Dugo se borio s leukemijom, no nije uspio pobijediti bolest. Imao je 74 godine. Kad sam ga upoznao, pomislio sam da je jedan od najaktivnijih ljudi koje sam ikad poznavao. U to sam vrijeme imao samo šesnaest godina.

Taj je profesor  u mojoj srednjoj školi pokrenuo program „Projekt 5000”. Svrha je programa bilo skupljanje pet tisuća konzervi hrane koje bi se podijelile siromašnijim obiteljima u našoj okolici.

Ne samo da je naša mala škola s tristotinjak učenika skupila pet tisuća limenki nego smo skupili mnogo više od toga. Svake je godine taj broj bio sve veći nadmašujući desetke tisuća.

Moj je prijatelj pomagao u sirotištu za djecu te ondje svake godine organizirao božićni program, pa su barem jednom u godini, na Badnju večer, ta djeca mogla osjetiti radost.

Zašto vam govorim sve to?

Zbog toga što je taj profesor uvijek imao osmijeh na licu, nikad mu nije manjkalo energije. I zbog vrlo važnog razloga koji mi je otkrio u vezi s problemom o kojem sam vam govorio. Rekao je da će nam život biti ispunjen na najljepši način budemo li pomagali drugima.

I to je to. U tome je tajna. Svi smo toliko usredotočeni na ostvarivanje vlastitih želja da zaboravljamo na to da postoje ljudi koji očajnički trebaju našu pomoć. Ne trebate ih dugo tražiti. Naći ćete ih možda već u susjednoj ulici, u obližnjoj školi, skloništu za beskućnike, staračkom domu ili na bilo kojemu drugomu mjestu.

Gdje da pronađete svoju Calcuttu?

Radim u školi koju uglavnom pohađaju djeca iz siromašnijih obitelji. Svakog se dana vozim na posao sat vremena. Kad me prijatelji pitaju zašto ne nađem drugi posao, bliže domu ili u boljoj školi, odgovaram im da je to moja Calcutta. Iako ovaj posao katkad možda nije baš poticajan, a djeca znaju biti vrlo zahtjevna, to je mjesto velike potrebe za ljudskošću.

Otkako sam počeo na to gledati na takav način, mnogo sam sretniji. Sada sam ispunjeniji jer znam da pružam ruku ljudima kojima je potrebna pomoć umjesto da živim samo za sebe. Kad se vratim kući, imam više energije, veseliji sam i osjećam da sam napravio nešto dobro. Pomaganje drugima daje mi snagu i ispunjuje me pozitivnim osjećajima.

Gdje da pronađete svoju Calcuttu? Smislite nešto čime biste mogli pomoći drugima. To može biti gotovo bilo što, bezbroj je mogućnosti. Smisao je u tome da pružite ruku nekome. Pomažući drugima, počet ćete primjećivati da onaj poznati osjećaj praznine polako nestaje sve dok jednog dana potpuno ne ustupi mjesto sreći.