Jučer-danas-sutra
PAPIGE UČE PONAVLJAJUĆI, A LJUDI RAZMIŠLJAJUĆI
Zamka pretrpanih programa
objavljeno: 1. prosinca 2015.

Njegova je osnovna teza da nitko normalan danas ne želi plaćati ulaznicu za lekciju (jer su informacije lako dostupne na internetu i to u formatima koji ih prezentiraju puno zanimljivije nego što to može učiniti učitelj na satu), ali bismo svi rado platili ulaznicu za doživljaj, iskustvo, emociju.

Noam Chomsky, jedan od najvećih intelektualaca svijeta, već desetljećima uspješno iznova dokazuje da vlade i mediji sustavno i planski zatupljuju narod. Naime, za svakog vlastodršca su ljudi koji razmišljaju – opasni ljudi  jer je njima teško ili čak nemoguće manipulirati. Analizirajući školstvo u razvijenome svijetu, Chomsky dokazuje da vlasti zatupljivanje naroda institucionalno provode od najranije dobi i to pretrpavanjem školskih programa. Što su programi nakrcaniji činjenicama, učiteljima ostaje manje vremena za razgovor s učenicima i poticanje na razmišljanje…  Na taj se način učenje svodi na pamćenje i štrebanje, puko reproduktivno učenje bez razmišljanja. Učenje prestaje biti doživljaj, iskustvo, emocija i postaje izvanjski (ocjenom) motivirana obveza. To je sjajan način za odbijanje učenika od učenja.

 Diane Ravitch, vodeća svjetska povjesničarka i analitičarka edukacije, ujedno je i najžešća protivnica standardiziranih testova. Ona tvrdi da su takvi testovi  samo dio strategije zaglupljivanja jer su uglavnom dizajnirani tako da mjere reproduktivno znanje učenika.  Na taj se način nagrađuju i promoviraju učenici koji su naučili pamtiti, ali to ne dokazuje da znaju i razmišljati. Za rješavanje novih problema nije dovoljno ono što smo zapamtili, potrebno je znati razmišljati

Krug zatupljivanja se nastavlja, tvrdi Chomsky, i nakon školovanja i to uz pomoć medija koji narodu nude takve zabavne sadržaje koji ih odvraćaju od razmišljanja. Tako se odgajaju generacije poslušnika, glasača i kupaca, ljudi cijepljenih protiv razmišljanja. Neopasnih ljudi.

Svi osjećamo taj problem: zatrpani programom doista uglavnom  nemamo vremena  kvalitetnije se posvetiti učenicima, razvijati njihove životne kompetencije, naučiti ih učiti i razmišljati…  iako kurikulum upravo to od nas izričito traži. Bude li prihvaćen onaj prijedlog (o kojem se šuška) da se sati skrate na 35 minuta, vremena će ostati još manje. 

No, postoji rješenje! Želimo li djecu učiti razmišljati i učiti, naprosto nam nema druge nego  redizajnirati svoj način poučavanja: okrenuti učionicu i time maksimalno skratiti vrijeme tumačenja onoga što učenici mogu sami shvatiti učeći lekciju unaprijed (kod kuće). U tom slučaju na satu ne prepričavamo ono što piše u udžbeniku, nego tumačimo (ako je potrebno) samo ono što učenici nisu uspjeli sami shvatiti, pomažemo im da popune rupe u predznanju, usustave gradivo, stvore veliku sliku… Razgovaramo, navodimo ih na razmišljanje. Imamo, napokon, vremena za onih pet dragocjenih pitanja za poticanje na razmišljanje… koja inače ne stignemo često postavljati učenicima…  

Vratimo se opet Daveu Burgsu: Učenici nas neće pamtiti po lekcijama koje smo ih učili, nego po životnim vještinama koje su zahvaljujući nama stekli i vrijednostima  kojima se (zahvaljujući nama) ravnaju u svom životu. Grijeh ih je osuditi na reproduktivno učenje i nemati vremena naučiti ih razmišljati, sanjati, smijati se, poticati njihovu kreativnost…

I što reći na kraju? Pretrpani su programi su zamka. Tradicionalni načini poučavanja kojima su nas učili na faksu neće nam puno pomoći da izbjegnemo tu zamku.  Pomoći će nam upravo ono što trebamo naučiti i svoje učenike: razmišljanje, kreativnost u  rješavanju problema, cjeloživotno učenje… Izbjeći zamku pretrpanih programa znači odgajati LJUDE, a ne papige.

Piše: Dinka JURIČIĆ

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i stavovima kolumnista i ne mora odražavati stavove uredništva Školskog portala ni Školske knjige.