Jeste li se ikada zapitali što je vatromet, tko ga je i kada otkrio i što je sve potrebno za obojeni spektakl na nebu? Naravno, za sve je opet zaslužna kemija…

Drevni kineski alkemičari nisu otkrili nijednu zakonitost kemijskih pojava, iako su vrlo dobro poznavali kemijska svojstva pojedinih tvari. Iskustvo s kemijskim pretvorbama stjecali su u svojim „laboratorijima” daleko od ljudi, često i u pećinama.

Barut je najpoznatije otkriće kineskih alkemičara i znatno je utjecao na razvoj civilizacije. Neki recepti s početka 4. stoljeća sadržavaju pomiješanu kalijevu salitru (kalijev nitrat) i sumpor. Prvi recepti za barut ili „vatrenu kemikaliju”, s ugljenom kao trećim sastojkom, objavljeni su 1044. godine u „Zbirci najvažnijih vojnih tehnika”, a ne u alkemijskim zapisima. To dokazuje da je primjena baruta uslijedila ubrzo nakon njegova otkrića.

Kinezi su barut upotrebljavali za vatromet već u 12. stoljeću, ponajprije za obilježavanje važnih događaja, poput rođenja, rođendana ili smrti. Nekada je vatromet korišten i u ritualne svrhe, za tjeranje zlih duhova, a kineska je Nova godina gotovo uvijek proslavljana uz vatromet. U prijenosu znanja o barutu u Europu u 13. stoljeću, osim vojnih pohoda i trgovačkih karavana, znatnu su ulogu odigrali i kršćanski svećenici i redovnici (iako je recept dospio do Arapa oko 1270. godine). S vremenom na Starom kontinentu počinje korištenje vatrometa za obilježavanje raznih događaja.

Danas se u mirnodopske svrhe rabe vatrometne rakete koje dodatkom raznih spojeva metala postaju obojeni spektakli. Takve se rakete moraju testirati na izoliranim mjestima dok se ne postigne odgovarajuća sigurnost jer prskalice ili rakete mogu nekontrolirano pobjeći u neočekivanome smjeru te nanijeti štetu i izazvati požar. Vatromet može biti izuzetno opasan i smiju mu se približiti samo iskusni pirotehničari uz odgovarajuću zaštitu.

• Što je sve potrebno za vatrometnu raketu?

Svaka vatrometna raketa sadržava nekoliko osnovnih sastojaka. Kao gorivo se najčešće upotrebljava prah baruta, tj. smjesa kalijeva nitrata (75 %), sumpora (10 %) i drvenog ugljena (15 %). Kao oksidacijska sredstva najčešće se upotrebljavaju kemijski spojevi − nitrati, klorati i perklorati. Njihova je uloga osigurati dovoljno kisika tijekom izgaranja rakete. Klor pojačava intenzitet pojedinih boja u vatrometu, pa se u smjesu dodaju spojevi koji su njegovi donori. Neka oksidacijska sredstva sadržavaju i klor (klorati perklorati) te su ujedno i donori klora. Specifični kemijski spojevi daju svojstvenu boju eksplozijama u vatrometu. To su najčešće soli raznih metala − kloridi, karbonati, sulfati, klorati i nitrati. Kao vezivno sredstvo svih opisanih sastojaka najčešće se upotrebljava dekstrin, smjesa polisaharida koji nastaju djelomičnom razgradnjom škroba. U pirotehnici je koristan jer usporava, ali ujedno i podržava gorenje.

• Otkud različite boje vatrometa?

Za crvenu boju vatrometa zaslužne su stroncijeve soli − stroncijev nitrat, stroncijev karbonat, stroncijev sulfat i stroncijev klorid, a za plavu boju bakrove soli poput bakrova(I) klorida.

Narančasti vatromet dobiva se uporabom kalcijevih soli − kalcijeva karbonata, kalcijeva klorida i kalcijeva sulfata, dok su za žutu boju zaslužne natrijeve soli − natrijev bikarbonat, natrijev nitrat i natrijev klorid.

Zelena boja vatrometa potječe od barijevih soli: barijeva nitrata, barijeva karbonata, barijeva klorida i barijeva klorata.

Ljubičasta boja vatrometa nastaje uporabom smjese bakrovih i stroncijevih soli, dok se bijela i srebrna boja dobivaju izgaranjem elementarnog magnezija, aluminija i titanija.

Sretnu i uspješnu novu godinu te puno sreće, zdravlja i veselja želi Vam uredništvo kemije Školske knjige!

---

Literatura:

Grdenić, D.: „Povijest kemije”, Novi liber i Školska knjiga, Zagreb, 2001.

---

Piše: Goran BUKAN