Nesvrstani
Lavov
objavljeno: 24. studenoga 2014.

Dugo sam želio posjetiti grad na zapadu Ukrajine o kojem sam čitao da ima bogatu kulturnu povijest.

Na zagrebačkome Glavnom kolodvoru kupio sam izravnu povratnu kartu za Lavov. Već me to podsjetilo na vrijeme kada su Lavov i moj grad bili u istoj državi – Austro-Ugarskoj Monarhiji. Vraćajući se s Kolodvora i gledajući pročelja zgrada na Tomislavovu trgu, razmišljao sam o tome kako vrlo slična pročelja krase i zgrade u mojem odredištu.

LavovVožnja vlakom trajala je dugo. Predugo. Otprilike dvadeset dva sata. Na mađarsko-ukrajinskoj granici pomiču se kotači vagona jer, kaže mi suputnik Nicolas, Ukrajina ima stari, austrougarski razmak među tračnicama. Cijela promjena, uz bučno drmanje vlaka, traje nekoliko sati. Sad mi je jasno zašto vlaku treba toliko vremena da prijeđe manje od 1000 km.

Nicolas je Austrijanac s francuskim državljanstvom koji je oženio Ukrajinku iz Lavova i sada putuje k njoj i njezinim roditeljima. Pripovijeda mi razne priče o Beču, Austriji i – Austro-Ugarskoj. Kaže da Bečani jako dobro znaju povijest te velike države, pa i to što se danas događa sa zemljama koje su joj pripadale. Njegova supruga, kaže Nicolas, kao i mnogi stanovnici zapadne Ukrajine, ne voli ruski jezik. On ga uči – primjećujem među njegovim stvarima knjigu Naučite ruski bez truda i nasmijem se. Nicolas naziva Lavov Lembergom što mi je nekako dočaralo duh vremena „naše svijetle carevine”.

Lavov ima lijep kolodvor. Velik je, svijetao i prostran. Svježe je obnovljen. Čekaonice su mu ukrašene kao da smo u 1900. godini. Međutim, na kolodvoru nas čeka vrlo spor tramvaj (vožnja stoji samo jednu kunu) i mali, neuredni, klaustrofobični i zagušljivi autobusi/kombiji, zvani maršrutke. Vozaču stavljate (to jest bacate) novac na nekakav tepih kojim je prekriven veći prostor pokraj njegova sjedala. U vozilu zaudara na benzin. Grozno!

Dolazimo u središte grada. Dojmile su me se lijepe zgrade izgrađene u vrijeme kad je grad pripadao Austro-Ugarskoj Monarhiji. Veliko operno kazalište početak je velikoga šetališta kojim sam, uz kućice s prekrasnim primjercima galicijskog tekstila, babuški (matrjoški) i sličnih stvari (božićno-novogodišnji sajam), stigao do trga prosvjeda za Europsku uniju, „Euromajdana”. Ali o njemu poslije.

Hrvatski je naziv, egzonim za taj grad u zapadnoj Ukrajini Lavov. On se na ukrajinskom naziva Lviv (Львів), na ruskome Lvov (Львов), na poljskome Lwów, a na njemačkome Lemberg. Toliko je, naime, naroda, odnosno kultura koje u njemu žive ili su živjele. Ah da, zaboravio sam još jednu: i na jidišu njegovo je ime Lemberg, a piše se: לעמבערג. Jidiš je jezik istočnoeuropskih Židova koji su na popisu stanovništva 1857. godine (taj je popis Habsburške Monarhije i nama važan jer je bio prvi moderan popis koji je obuhvatio teritorij Hrvatske) činili 40 % stanovništva grada. Na popisu 1910. Lavov se svrstao među tri grada koji su imali židovske zajednice s više od 50 000 ljudi (nakon Beča i Budimpešte). Imao je čak četrdeset pet sinagoga.

LavovLavov je dobio ime u Galičko-volinskoj kneževini, prema sinu osnivača grada Ljevu (što znači Lav), u 13. stoljeću. Potom je bio u sastavu Poljsko-Litavske Unije (1340. – 1772.). Iz toga doba potječe njegovo središte, okruženo zidom koji je na mjestima i sada očuvan. Prvom diobom Poljske pripao je Austriji. U njoj je bio glavni grad pokrajine Galicije. Tada je gospodarski i kulturno procvao. Znatno se proširio (danas u polumjeru 6 km od središta). Poljaci se nisu mirili s gubitkom države, pa su je nakon 123 godine ipak uspjeli dobiti: između dvaju svjetskih ratova Lavov je ponovno bio dio Poljske. U sve tri spomenute države bio je važno trgovište na križanju prometnih pravaca. Poslije Drugoga svjetskog rata dospijeva u sastav SSSR-a, odnosno njegove republike Ukrajine, a 1991. jedno je od žarišta ukrajinske državnosti.

Dok hodam gradom, mlada prodavačica iznenadi me letkom na kojem piše „Izleti u Lavov i oko njega”. Najprije odbijam, ali onda pomislim kako je to dobra prilika da brže upoznam grad. Uzimam letak i vidim da organizator nudi pet-šest vrlo privlačnih izleta. Za turizam ti treba organizacija i promidžba, pomislim. Turizam je u Lavovu dosta razvijen.

S onog sam letka odabrao obilazak srednjovjekovnog dijela grada, onoga iz vremena Poljsko-Litavske Unije. Prilično mlad, za hrvatske prilike previše uglađen vodič na savršenom je ruskom govorio i govorio. Obišli smo većinom crkve koje govore o multikulturnoj  prošlosti toga grada. Najprije rimokatoličku katedralu koja služi onom malom postotku Poljaka koji je nakon pripajanja grada SSSR-u ostao u njemu, a zatim nekoliko grkokatoličkih crkava, nekad vrlo raskošnih rimokatoličkih svetišta: crkve bivšega isusovačkog, dominikanskog i bernardinskog samostana i druge. U Galiciji danas prevladavaju grkokatolici. Dio je pravoslavaca u Poljsko-Litavskoj Uniji 1596. potpisao uniju s katolicima i tako postao katolički, a zadržao pravoslavne običaje: molitve, gradnju crkava, ženidbu svećenika i slično. Danas ih zovemo grkokatolicima. Te su crkve goleme i raskošne – u Hrvatskoj su samo katedrale takve. Dalje idemo u bogomolju Armenske Crkve, zatim crkvu autokefalne Ukrajinske pravoslavne Crkve, obilazimo mjesto dviju srušenih sinagoga (sada je ondje restoran „,Zlatna ruža”) te prekrasan glavni trg s vijećnicom na čijem je pročelju, neslužbeno, zastava Europske unije dugačka deset metara. Vodič Oleksandr napominje da kroz grad, gotovo kroz njegovo središte, prolazi vododijelnica: voda sjeverno od nje otječe  u Baltičko more, a južno od nje u Crno more. Od njega mi turisti saznajemo i da je čovjek koji je kavu proširio Europom od Osmanlija bio iz Lavova. To mu je pošlo za rukom zato što nije proklinjao sudbinu kad su ga Osmanlije zarobili, nego je brzo naučio njihov jezik i probio se poduzetnošću.

LavovVeć mjesec dana održavali su se prosvjedi u Kijevu, na Trgu nezavisnosti (ukr. Majdan nezalježnosti, Майдан Незалежності). Taksist mi kaže: „I mi imamo Euromajdan! Lavov je za Europsku uniju.” Na Euromajdanu u Lavovu po cijele se dane održavao program, a katkad mu je nazočilo i 1000 – 2000 ljudi. Iznenadio sam se vidjevši da ljudi tamo plešu – imao sam dojam da su u tome znatno spontaniji nego mi u Hrvatskoj. Jednako tako, procijenio sam da ih je na doček Nove godine na ulice i trgove, kao i navečer u šetnju, izašlo iznimno mnogo – znatno više nego što je uobičajeno u nas. Razgovaram s nekoliko prodavača i kažu mi da nikako ne žele da Ukrajina potpadne pod Rusiju, nego da bude u Europskoj uniji. Iz Lavova sam se vratio s bedžom „Sudionik Euromajdana”.

Nakon povratka u Zagreb od prijateljice Ruskinje saznajem da ljudi u Lavovu nisu s njom htjeli razgovarati na ruskom, nego na ukrajinskom jeziku. Ja sam sa svima razgovarao na ruskom. Tumačim to time što su primijetili da mi je ruski strani jezik. Začudilo me to što mladi ljudi, koji se i ne sjećaju doba Sovjetskog Saveza, savršeno govore ruski. Kažu da su ga naučili u ruskim filmovima.

Na povratku u vlaku za Budimpeštu ponovno sam susreo Nicolasa, ovaj put sa suprugom i šestomjesečnom kćeri! Pokazuje mi slike s izleta u Kijev. Kaže da ljudi na Majdanu kampiraju, imaju barikade za koje treba propusnica, tj. da su jako dobro organizirani.

Dva-tri tjedna nakon povratka kući saznajem da su se prosvjedi u Kijevu pretvorili u sukob s policijom i da su se neredi proširili cijelom zemljom. Ne želim saznati jesu li zahvatili i Lavov. Neka mi ostane u lijepom sjećanju.

Graf

Nacionalni sastav stanovništva Lavova početkom dvaju stoljeća posljedica je dramatičnih zbivanja izazvanih promjenom državnih granica (izvor: Wikipedia)

Autor teksta i fotografija: mr. sc. Marijan Biruš