RANKO RAJOVIĆ, PREDSJEDNIK ODBORA ZA DAROVITE MEĐUNARODNE UDRUGE MENSA

Učenje napamet djetetu je stresno

petak, 26. veljače 2016.

Dr. Ranko RAJOVIĆ je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa, i jedan od tvoraca NTC sustava učenja. Vrlo je angažiran na prenošenju znanja i iskustva pedagozima i roditeljima.

Učenje napamet djetetu je stresno

O temama vezanima za odnos djece prema školi i učenju dr. Rajović je govorio za portal Detinjarije. Povod za ovaj razgovor je predavanje koje je, zajedno s Urošem Petrovićem, održao u Novom Sadu. Bilo je tu više od 500 roditelja i djece. Odakle toliko zanimanja za NTC program?

Program koji provodimo osmišljen je s ciljem da se kod djece aktiviraju dodatni potencijali i da im se olakša usvajanje novih znanja u igri. NTC metode omogućuju djeci da aktiviraju svoje rezervne kapacitete u procesu učenja. Program je dinamičan i prožet novim saznanjima iz neurofiziologije i našim iskustvom iz praktičnog rada s djecom. Poseban poticaj daju nam rezultati sve više istraživanja koji pokazuju uspješnost NTC sustava u radu s djecom.

Uroš Petrović i ja potičemo djecu da usvoje i zapamte važne podatke unošenjem spontanih elemenata asocijacija i igre. U nastojanju da se svako dijete oslobodi straha od odgovaranja, točnih i pogrešnih odgovora, uz pomoć NTC metode učenici stječu dodatno samopouzdanje u odgovaranju, rješavanju zadataka i komentiranju očitih primjera.

Na primjer, kada u školi uče o divljim životinjama, uobičajeno je tražiti od djece da pročitaju nekoliko puta lekciju i tako nauče napamet ili u najboljem slučaju djeca imaju slike životinja koje moraju zapamtiti, jer slika olakšava učenje.

Učenje putem slika pomaže djetetu upamtiti podatke, ali učenje putem slika je i dalje niža razina rada mozga. Moramo pokrenuti rezervne kapacitete mozga, a tada se učenje događa usput, tj. djeca misle da se samo igraju. Poslije toga možemo raditi na povezivanju podataka, tj. na razvoju funkcionalnog znanja.

Kada Uroš postavi zagonetno pitanje, djeca ga počinju rješavati, traže nove ideje, povezuju sve što znaju iz tog područja, ali saznaju i nove informacije koje lakše pamte nego kada uče napamet. Proces koji nastaje u grupi je vrlo inspirativan, djeca se međusobno dopunjuju i potiču na nove ideje. Ohrabrena i potaknuta, s radošću sudjeluju u rješavanju pitanja i zagonetki.

Na susretu u Novom Sadu stotine podignutih ruku željelo je ponuditi svoj originalni odgovor na jedno od postavljenih pitanja: »Po čemu je jedinstvena na svijetu jedna jela na sjeveru Norveške?»

Njihovi odgovori bili su nadahnuti i pokazali su koliko djeca znaju o drveću, šumama, ali i kako je rad u grupi poticajan.

Ili, recimo, ključne riječi skrivamo u rečenici, npr. riječ zmija je skrivena u rečenici UZMI JABUKU, a dijete nacrta šaku i jabuku, pritom zna da je u tom crtežu skrivena riječ zmija. I kod zagonetnih pitanja i kod skrivanja riječi u rečenicu ili nekih drugih NTC metoda dijete mora misliti i aktivirati svoje rezervne kapacitete. Kada dobro riješe zadatak, djeca su sretna jer postižu uspeh u igri i bez opterećenja.

Predavanje je trajalo 90 minuta, a u publici nisu bila samo školska djeca, bilo je i predškolske. Njihova pozornost i koncentracija bile su maksimalne svih 90 minuta.

  • Kako to postižete?

Ovo je lakše razumjeti promatramo li mozak kao organ za preživljavanje. Ako gledamo strogo biološki, mozak će lakše preživjeti kad nešto nauči. Kad naučimo nešto novo, mozak nas nagradi lučenjem supstancija koje nas čine sretnima. Svi roditelji znaju da, kad dijete nauči nešto novo, dolazi i doslovno do izljeva sreće. Većina djece, kad prohoda, poslije prvih nekoliko koraka pogleda u svoja stopala, a već u idućem trenutku gledaju u roditelje kao da žele reći:

»Mama, tata, ja znam hodati!« ali ne znaju govoriti i potpuno uzbuđeni počinju sami sebi pljeskati. Naučila su da svaki put kad naprave nešto dobro mama ili tata ih nagrađuju pljeskom, tako da sad to čine i sama. Roditelji osjećaju tu sreću. Isto tako, kad djeca nauče voziti bicikl bez pomoćnih kotača, kad prijeđu prvih 20 metara sama, presretna su. Uzimaju telefon i zovu mamu, tatu, baku…, sve koji nisu tu i nisu vidjeli da ona znaju voziti bicikl.

Dakle, dijete prirodno voli učiti i misliti, tražiti rješenja, a ne da mu mi nametnemo učenje ovoga ili onoga.

Djetetu koje se igra nije dosadno i to pokazujemo na svojim predavanjima, jer djeca i roditelji na interaktivnim predavanjima nemaju osjećaj da je prošlo 45 minuta ili više. Ovaj put to je bilo 90 minuta, a djeci ni to nije bilo dosta, mnoga su ostala poslije predavanja pitati još nešto. Inače, sve tri faze NTC programa provode se u igri, a to je urođena djetetova potreba, jer djetetu je najvažniji motiv – IGRA.

Ako to i dalje budemo ignorirali, imat ćemo sve više problema s djecom u školama, jer potpuna promjena okruženja zahtijeva da brzo reagiramo i mijenjamo načine i metode rada s djecom.

  • Nedavno je objavljen tekst na NTC-ovoj stranici o tome zašto djeca osjećaju mučninu ili nelagodu kad idu u školu. Recite nam nešto više o tome?

Rezultati koje su djeca, odnosno učenici obuhvaćeni istraživanjima i studijama koje su provedene u posljednjih nekoliko godina postigli u vrijeme primjene NTC programa, bilo na radionicama ili uz pojedine metode, jako ohrabruju.

Moramo pomoći deci, jer sve češće imamo pojavu otpora prema učenju i školi već u trećem razredu, što je čudno znamo li da dijete prirodno voli učiti. Klasično učenje napamet djetetu je stresno, pri provjeri znanja počinju se javljati simptomi akutnog stresa, lupanje srca, znojenje dlanova…, a mozak kao organ za preživljavanje šalje jasnu poruku: »Bježi i spašavaj se!«

Dijete nema kamo pobjeći, jer je druga opcija da se bori, a ne može se boriti jer nema znanje (ili ima, ali je zaboravio naučeno). Svjedoci smo da na kraju djeca počinju i bježati iz škole. Dijete koje uči, a ne može upamtiti gradivo, gubi samopouzdanje. To je jako loše za svako ljudsko biće, da izgubi samopouzdanje.

Moramo pomoći učenicima da suvremenim metodama učenja postižu bolje rezultate, aktiviraju svoje biološke potencijale, ne plaše se provjere znanja i škole. Wendy Hyman s njujorškog sveučilišta je 1990. pokazala da djeca s poremećajem učenja često imaju nisko samopouzdanje.

Zabrinjava otkriće D. Šifrera da adolescenti s poremećajem učenja imaju slabiji akademski uspjeh, čak i u usporedbi s vršnjacima koji su na početku srednje škole imali isti uspjeh i slično ponašanje. Ti podaci ukazuju na to da je vrlo važno prepoznavati i suočavati se s postojanjem poremećaja učenja. To je prvi korak, a nakon toga je važno što više ublažavati poremećaj u što ranijoj dobi. Usmjeravanjem na tehnike koje se primjenjuju na NTC radionicama, s ciljem razvijanja funkcionalnog mišljenja, djeca se oslobađaju teškoća učenja opsežnih sadržaja napamet i nalaze sebi lakši način učenja teksta, lekcije ili pjesme.

  • Dobili ste prošle godine i prestižnu nagradu svjetske Mense za NTC program (za doprinos razvoju društva u cjelini). Očito je da su Vaš rad i rezultati prepoznati. Kako pomoći deci? Imate li konkretne savjete?

Mora se mijenjati način učenja, mora biti u skladu s fiziologijom, a to nije učenje napamet. To je samo prvi korak, tek poslije toga možemo raditi na kreativnosti i razvoju funkcionalnog znanja. Učitelji se educiraju i omogućujemo im da nauče nešto što nisu mogli naučiti na fakultetu, jer ovo što radimo je primjena novih otkrića i saznanja u praktičnom radu s djecom. Najbolje je da se radi sustavno, kao što radimo u Sloveniji, gdje se NTC program održava kao seminar u pedagoškim ustanovama. Program je akreditiran u nekoliko europskih država [Srbija, Hrvatska, Slovenija, Češka, Crna Gora, BiH, Makedonija], upravo traje akreditacija za Slovačku i Italiju, a prisutni smo u još 10-ak država, tako da redovito održavamo seminare za učitelje i odgajatelje koji kasnije provode program s djecom. U Srbiji održavamo stručne seminare za učitelje uz pomoć Saveza učitelja Srbije i za odgajatelje uz pomoć Saveza vaspitača Vojvodine, a povremeno organiziramo radionice za djecu. Upravo pripremamo novi ciklus radionica [ više podataka na stranici www.ntcucenje.com ]. Radimo s predškolskom i školskom djecom. U dva mjeseca djeca prolaze ciklus radionica i u igri ih uvodimo u ovakav način rada. Planiramo redovito održavati i ljetne kampove, jer u cjelovitom razvoju djeteta boravak u prirodi je važan segment razvoja. [ IZ DRUGIH IZVORA | detinjarije.com

Vezani članci
Školski portal: Vježbe za razvoj slušne memorije

Vježbe za razvoj slušne memorije

Kako bismo se pobrinuli da informacije ne prođu „kroz uši“,…

Školski portal: Funkcionalne kartice s imenima mogu mnogo značiti za vaše učenike

Funkcionalne kartice s imenima mogu mnogo značiti za vaše učenike

...  obično sadržavaju mnogo raznih vizualnih uzoraka ili informacija na…

Školski portal: Želite promjenu u edukaciji?

Želite promjenu u edukaciji?

To im je omogućila najnovija tehnologija u obliku inteligentnog „tutora“…

Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Digitalni sadržaji i aktivnosti

Digitalni sadržaji i aktivnosti

■  1. RAZRED LEKTIRA:TRI PRAŠČIĆA    Uz…

Školski portal: Živimo otvorenog uma i prihvatimo različitosti!

Živimo otvorenog uma i prihvatimo različitosti!

… ključnih problema današnje generacije mladih,…

Školski portal: Veliki uspjeh Jana POKOSA u kartingu

Veliki uspjeh Jana POKOSA u kartingu

U Portugalu su nastupila 572 najbolja…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…