Učitelji stvaraju
Mirjana Bobinec: Čudnovate zgode šegrta Hlapića – dramatizacija
objavljeno: 22. svibnja 2014.

Mirjana Bobinec je učiteljica razredne nastave u OŠ Belec. Dugogodišnje iskustvo u vođenju dramske skupine pomoglo joj je u pisanju niza igrokaza s kojima se njezini učenici predstavljaju u svojoj lokalnoj sredini, ali i šire, npr. na državnim smotrama LiDraNa. Najčešće piše na kajkavskome, pa je za promicanje i njegovanje kajkavske riječi dobila priznanje Kajkavijane, a tekstovi su joj objvaljivani u časopisu Hrvatsko zagorje.

U školskoj godini u kojoj se obilježava 100. obljetnica objavljivanja knjige o Šegrtu Hlapiću, Mirjanu Bobinec predstavljamo dramatizacijom slavnoga romana Ivane Brlić-Mažuranić.

LICA

HlapićŠegrt Hlapić (zelene hlače, crvena košulja, kožnata kapa, crvena kožnata torba)

Majstor Mrkonja (postolarska pregača)

Majstorica (vesta, bijela pregača)

Bundaš (kostim psa napravljen od velike igračke psa)

Gita (plava poderana haljinica, raspuštena plava kosa, svežanj od crvene marame)

Crni čovjek (crna duga kabanica, poderani šešir)

Cirkusant (šarena odjeća slična klaunovskoj)

Prosjakinja Jana (poderana odjeća)

Glas 1, Glas 2

REKVIZITI: velika knjiga s oslikanim stranicama koje prikazuju pojedine scene iz Šegrta

Hlapića, zviždaljka na vodu – ptičica, čizma i postolarski alat, komadić kruha, komadić slanine, papir i olovka, stara platnena torba preko ramena, ukrašena kutija za cipele, CD sa snimljenom glazbom koja prati radnju i izmjenu scena

SCENA: Prazna je.

TRAJANJE: 18 minuta

 

Čuje se glazba, pjev ptičica i dječji smijeh. Na pozornicu dolazi knjiga koju nosi četvero djece, a ostali trče oko njih i igraju se. Polegnu knjigu na pod i posjedaju oko nje. Otvaraju je. Čuje se uzdah oduševljenja. Dok gledaju, glas govori…

GLAS 1: Bio neki mali postolarski šegrt koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapić.

(Knjiga se diže i otvara na prvoj strani sa slikom radioniceDjeca nestaju iza knjige, a izlazi Hlapić i popravlja cipele. Dolazi majstor Mrkonja. Ljut je i viče.)

MRKONJA: Ti, ništarijo, lijenčino! Vidi što si napravio. Pogledaj! Ti si kriv što su čizme

tijesne! U vatru ću ih baciti!

(Majstor tuče Hlapića čizmama i dalje vičući. Odlazi. Dolazi Majstorica, pomiluje Hlapića tješeći ga.)

MAJSTORICA: Nisi ti kriv. Nisi ti krojio čizme. Proći će ga to. Donijela sam ti nešto.

(Daje Hlapiću koricu kruha skrivenu ispod pregače. Odlazi. Hlapić malo razmišlja, uzima papir i olovku i piše pismo glasno izgovarajući ono što piše.)

HLAPIĆVi ste htjeli baciti čizme u vatru. Meni je to žao pa idem u svijet da ih razgazim.

Čizme ću Vam vratiti!

(Uzima drugi papir i piše drugo pismo polako izgovarajući ono što piše.)

HLAPIĆDraga Majstorice, hvala Vam na Vašoj dobroti! Ja idem u svijet. Pomagat ću

svakome kao što ste i Vi meni pomagali.

(Hlapić sprema stvari u torbu, obuje čizme i odlazi. Prati ga tiha i tužna glazba. Dok glazba svira, djeca uzimaju knjigu i okreću je u ritmu muzike. Knjiga se otvara na stranici s kućom i mostomČuje se vika i udaranje metalnih posuda iza knjige.)

GLAS 2: Mlijeko, mlijeko!

HLAPIĆ (gleda u smjeru iz kojeg dolazi glas, naviruje se iza knjige i govori.) Starče, ja ću

vam pomoći. (Odlazi iza kuće i pomaže starcu. Čuje se njegov glas.)

HLAPIĆ: Evo mlijeko… Evo vaše mlijeko!… Mlijeko, izvolite.

GLAS 2: Hvala ti, Hlapiću. Ne znam kako bih ja to sam podijelio.

(Glazba. Hlapić dolazi ispred kuće i legne.)

HLAPIĆ: Moram se malo odmoriti.

(Zaspi. Dolazi pas, njuši ga, laje. Hlapić se budi i prepoznaje psa. Grli ga.)

HLAPIĆ: Bundašu, dragi moj Bundašu! Kako si me samo našao?! Jesi li gladan? Evo ti

komadić slanine. (Baca Bundašu hranu koju ovaj lovi u zraku. Glazba.)

HLAPIĆ: Hajdemo, Bundašu, dalje u svijet.

(Kreću na put. Hodaju u krug ispred knjige. Čuje se plač i govor kroz plač.)

GLAS 3: Guske, gdje su moje guske!? Jao meni!

HLAPIĆ: Bundašu, idemo pomoći tom dječaku.

BUNDAŠ: Vau, vau, vau! (Odlaze iza kuće. Čuje se lavež i gakanje gusaka.)

GLAS 3: Hvala ti, Hlapiću. I tebi, Bundašu.

HLAPIĆ: Nema na čemu, Marko. Mi rado pomažemo.

(Čuje se zvuk vjetra i grmljavina. Hlapić i Bundaš dolaze naprijed, pogledavajući u nebo.)

HLAPIĆ: Kiša će. Moramo se skloniti. Idemo ispod onog mosta.

(Dolaze do mjesta gdje sjedi Crni čovjek. Bundaš reži na njega, a Hlapić ga umiruje.)

HLAPIĆ: Dobar dan. Kiši, a meni je žao mojih čizama. Hoćete li nam dopustiti da

ostanemo ovdje?

(Crni čovjek klimne glavom. Hlapić izuje čizme, stavi ih pokraj sebe i legne do Bundaša te zaspi. Crni čovjek uzima čizme i odlazi. Hlapić se budi i vidi da nema čizama.)

HLAPIĆ: Gdje su moje čizme? Nema ni onog čovjeka. Sigurno ih je on ukrao. Hajdemo

tražiti onog čovjeka i moje čizme. Naći ćemo ga makar ga tražili deset godina.

(Ustaju i odlaze. Susreću Gitu koja izlazi ispred knjige. Bundaš hoda oko Gite i njuška je.)

HLAPIĆ: Dobro jutro. Otkud ti?

GITA: Gospodar me je ostavio jer sam bila bolesna. Sada ga tražim preko dva sela i jednog

grada u trećem selu.

HLAPIĆ: I mi putujemo. Hajdemo zajedno.

GITA: Hajdemo. Jako sam žalosna jer mi je netko ukrao kutiju u kojoj sam imala svašta.

HLAPIĆ: I meni je netko ukrao čizme. Ali ne brini se, naći ćemo mi to.

GITA: Dobro. Jako sam gladna.

HLAPIĆ (govori Bundašu):Teško je s djevojčicama. Malo prije je bila žalosna, a sada je

gladna.

(Daje Giti komadić kruha. Glazba. Legnu i spavaju. Knjiga se okreće i otvara se stranica na kojoj je prikazan požar.)

GLAS 4: Požar, požar! Žuri se, žuri! Daj vode! Još vode! (Čuje se udaranje metalnih

posuda.) Treba ići na krov!… Ja ne idem!… Ti si kukavica!

(Hlapić, Gita i Bundaš se bude. Kada Hlapić shvati da je požar, odlazi pomoći gasiti požar iza knjige. Ubrzo se pojavljuje noseći čizme i kutiju.)

GITA: Oh, živ si! Imaš i moju kutiju! Pa ti imaš i ranu!

HLAPIĆ: Ali i svoje čizme!

GITA: Imam i ja ranu, ovdje na palcu.

HLAPIĆ: To je velika brazgotina. Što ti se dogodilo?

GITA: Ne sjećam se. (Čuje se dječja galama, smijeh iza knjige.) Hlapiću, evo djece. Idem se s njima poigrati.

(Gita otrči djeci. Čuje se smijeh,vika i pjesma. Hlapić uzima Gitine cipele iz kutije te ih popravlja. Dolazi prosjakinja Jana.)

JANA: Hoćeš li, sinko, i staroj sirotici pokrpati cipele?

HLAPIĆ: Kako da ne! Dajte. Ja putujem svijetom i pomažem tamo gdje treba.

JANA: Putuj, sinko, putuj, ali samo po danu. Prošle su noći orobili čovjeka koji je išao na

sajam.

HLAPIĆ: Siroti čovjek. Svašta se događa na ovom svijetu.

(Hlapić završava posao i predaje Jani cipele. Pozdravljaju se i Jana odlazi. Dolaze Gita i Bundaš.)

HLAPIĆ: Pa gdje ste dosad? Moramo krenuti dalje.

(Kreću dalje uz glazbu. Knjiga se okreće i otvara na stranici gdje je cirkus. Čuje se glazba sa sajma.)

GITA: Hlapiću, to je cirkus! Idemo tamo! Molim te! Idemo!

(Hlapić nevoljko pristaje i oni odlaze u cirkus iza knjige.)

GLAS 5: Košare, košare!… Vrtuljak, vrtuljak! Samo dvije krune… Čarobni napitak! Vječno mladi i lijepi!

(Vraćaju se iz cirkusa, zastanu ispred knjige. Gita govori plačnim glasom.)

GITA: Hlapiću, tako nam je bilo lijepo, a sada nemamo gdje spavati.

HLAPIĆ: Ne boj se ništa. Spavat ćeš na mekanoj travi kao kraljevna na zrnu graška.

(Legnu i zaspe. Dolaze Crni čovjek i cirkusant. Ne vide Hlapića i Gitu, ali su se oni probudili i slušaju njihov razgovor.)

CRNI ČOVJEK: Izbroji mi novac za vranca.

CIRKUSANT: A gdje je vlasnik vranca?

CRNI ČOVJEK: Svezan u šumi. Požuri! Idem po jednu kravu u kuću s plavom zvijezdom.

CIRKUSANT: Evo! Zbogom!

(Nakon pozdrava odlaze svaki na svoju stranu. Hlapić i Gita ustaju. Hlapić zabrinuto govori.)

HLAPIĆ: To je Markova krava! Moramo ga upozoriti! Dođite! Brzo!

(Čuje se napeta glazba. Knjiga se okreće i otvara na stranici gdje je šuma. Kreću na put. Gita zastajkuje, prestrašeno osluškuje i ogledava se.)

GITA: Ne mogu više! Strah me u šumi! Hlapiću, nešto je šušnulo!

(Zastaju, prestrašeno gledaju. Netko dolazi. Gledaju se, a nakon nekog vremena se prepoznaju.)

MRKONJA: To ne može biti istina! Hlapić i Bundaš! O, moj Hlapiću!

HLAPIĆ: Majstore Mrkonja! Što vi radite ovdje?

MRKONJA: Na putu za sajam orobio me neki čovjek i svezao za drvo. Ali sada sam

slobodan. Taj čovjek koji me orobio, pao je u provaliju na kraju šume i poginuo.

GITA: Znači, Markova krava nije više u opasnosti.

HlapićMRKONJA: Dođi, Hlapiću, idemo k Majstorici. Povedi i ovu slatku djevojčicu.

(Čuje se vesela glazba. Knjiga se okreće i otvara na stranici gdje je radionica. Uz glazbu dolaze do radionice gdje ih dočekuje iznenađena Majstorica.)

MAJSTORICA: Ne mogu vjerovati da ste se svi vratili i doveli mi tako milu djevojčicu

(Uhvati Gitu za ruke i ugleda brazgotinu.) Marica! Ti si naša kći Marica koju su nam

ukrali. Prepoznajem te po ovoj brazgotini. Tako sam sretna! Puno zla smo pretrpjeli,

ali sada svi zajedno možemo biti sretni. Dođite u kuću!

(Ulaze u knjigu uz glazbu. Knjiga se zatvara i okrećući odlazi s pozornice uz veseli smijeh i poskakivanje djece).

Dramatizirala: Mirjana Bobinec