O toj drevnoj civilizaciji znalo se jako malo sve do 20-ih godina prošlog stoljeća, kada su arheolozi iskopali nekoliko njezinih gradova. Jedan od njih je i Mohendžo Daro, danas najveći očuvani grad iz brončanog doba.

Grad je nekada zauzimao površinu od 300 hektara, s maksimalnom populacijom od oko 40.000 stanovnika. Mohendžo Daro, što znači „Brežuljak mrtvih“, bio je u svoje doba jedan od najvećih i najmodernijih gradova u svijetu. Njegove su građevine bile od pečene cigle, a imao je složen sustav upravljanja vodom, zajedno sa sofisticiranim sustavima pokrivene kanalizacije i kupaonica u gotovo svakom domu.

Za razliku od drugih gradova iz tog razdoblja, Mohendžo Daro nije imao velike građevine koje bi mogle služiti kao središta moći. Njegove su najveće građevine bile javna kupatila (uključujući i ono koje je imalo podzemnu peć za zagrijavanje vode), montažne dvorane, tržnice, drevne stambene zgrade i kanalizacija – sve stvari koje ukazuju na urednu, čistu i skromnu civilizaciju.

Sagrađen oko 2500. godina prije Krista, Mohendžo Daro, kao i ostatak civilizacija doline Inda, doživio je pad iz nepoznatih razloga do 1900. godine prije Krista, a naknadno je potpuno napušten vjerojatno zbog isušivanja velike rijeke Saraswati. [ IZ DRUGIH IZVORA | pixelizam.com ]