Bili su doneseni liberalni zakoni o pravu sastajanja i slobodi tiska. Osnovan je statistički ured i kulturno-zdravstveno vijeće. Sudstvo je odvojeno od uprave i postalo ne zavisno. Ban je prestao biti predsjednik Stola sedmorice. Hrvatski sabor mogao ga je pozvati na odgovornost i predati posebno izabranom sudu. Školstvo se sekulariziralo. Pohađanje škole bilo je obvezno, iako je i poslije obuhvaćalo najviše 70 % obveznika. Gubitku nadzora nad školama suprotstavilo se i katoličko i pravoslavno svećenstvo.

Budući da su bile ukinute srpske vjerske škole, probudile su se hrvatskosrpske suprotnosti. Otvaranjem hrvatskoga sveučilišta (1874.) i proširivanjem kulturnoga i političkoga djelovanja na Bosnu i Hercegovinu, južnu i zapadnu Hrvatsku, Zagreb je postao pravo središte svih Hrvata. U njemu je živjelo sve više ljudi, pa je pri kraju 19. st. imao približno 40 000, a 1910. približno 75 000 stanovnika.

Uspjehe Mažuranićeva banovanja zasjenjivalo je izigravanje Hrvatsko-ugarske nagodbe od strane mađarske vlade. Nastojeći suziti hrvatsku autonomiju nametala je mađarski jezik u zajedničkim službama, osobito na željeznici, pošti i u financijama. Ona je tako na novim željezničkim prugama uvodila mađarski jezik kao službeni, iako je u Hrvatskoj, prema Nagodbi, to imao biti hrvatski jezik. Nagodba je općenito sputavala svaki gospodarski napredak hrvatskoga naroda, čemu nije pogodovao ni dualizam. Hrvatska državna tijela su siromašna i ovisna o Beču i Pešti, pa ne mogu štititi ni podupirati domaće poduzetništvo.

U interesu tuđega kapitala sputava se razvoj domaće industrije, a zajednički fondovi služe za razvitak ugarske industrije, tj. najveći se dio poreza troši na državne investicije u Ugarskoj. Hrvatsko su selo gušili teški porezi. Oni su razarali gospodarstva i prisiljavali seljake da odlaze iz domovine, jer za njih nije bilo posla ni u gradovima gdje nije bilo tvornica. Hrvatska je ostala najzaostalija zemlja u Monarhiji, dok su i Austrija i Ugarska naglo razvijale svoje gospodarstvo i napredovale.

Mađari nisu dopuštali gospodarski razvitak Hrvata jer su dobro znali kako je napredan i bogat narod dovoljno jak da se odupre tuđem gospodstvu. Podvojenost hrvatskih zemalja onemogućivala je tijesno i svestrano njihovo gospodarsko povezivanje, što je opet otežavalo razvoj tvorničkoga i novčarskoga poduzetništva, znatnoga faktora u oblikovanju jedinstvenoga domaćega gospodarskog prostora. Osobito je nepovoljna bila podvojenost Sjevera i Juga, neshvaćanje nužnosti pomorske usmjerenostii povezivanja kopnenoga gospodarstva s brodarstvom. U takvim uvjetima obnavlja se 1878. Stranka prava koja je 1871. prekinula rad. Ona se pretvara u širok oporbeni pokret s programom samostalne hrvatske države. Za Mažuranićeva banovanja buknuo je bosansko-hercegovački ustanak.

(…) U Hrvatskoj je Narodna stranka nastojala da se prilike poprave povoljnijom obnovom financijske nagodbe. Međutim, Mađari nisu popuštali, i do sporazuma nije došlo. Budući da Hrvatskoj nije pripojena ni Vojna krajina, koja je okupacijom Bosne i Hercegovine izgubila svoje opravdanje, ban je Mažuranić dao ostavku. Zamijenio ga je grof Ladislav Pejačević.(…)

• Izvadak iz knjige Povijest hrvatskoga naroda, autora dr. sc. Trpimira Macana i dr. sc. Željka Holjevca, Školska knjiga, Zagreb, 2013., str.  227. – 228. i 230.