Svaki učenik je drugačiji. Svako pojedino inteligentno, zaboravljivo, nasmiješeno, ćudljivo, entuzijastično, apatično, reflektivno malo ili veliko ljudsko biće koje ušeta u vašu učionicu ima svoju priču – punu obećanja, tuge i kompleksnosti.

Stoga, kada pričamo o učionicama usmjerenima na učenike, to je također neka vrsta generalizacije – više neka vrsta pristupa nego strategija. Ne može postojati jedna „učenički orijentirana“ strategija čitanja, na primjer. Možda „razredno orijentirana“, ali ako je doista „učenički orijentirana“, tada bismo imali po jednu za svakog učenika, zar ne?

Ali, što je univerzalno?

U našem kolektivnom trudu da osmislimo iskustva učenja, škole, kurikulum, tehnologiju i sve druge dijelove edukacije na neki savršen način, je li moguće da su nam promakli neki očiti dijelovi? Dijelovi koji trebaju svakom učeniku?

Dijelovi koji mogu biti dodani svemu – kurikulumu, lekcijama, dizajnu škole, strategijama poučavanja i svemu drugom što djeluje na um učenika?

Što svaki učenik mora imati da bi uspio u učionici i izvan nje?

14 STVARI POTREBNIH SVAKOM UČENIKU

■ Svakom učeniku potrebna je samospoznaja.

Tko sam ja i u kakvom sam odnosu sa svijetom koji me okružuje? Što se zahtijeva od mene? Kako ja mogu doprinijeti? Gdje sam bio i kuda idem?

■ Svaki učenik treba inspirativne uzore na koje se može ugledati.

Uzori nude ideje, mogu djelovati kao vodiči, osvijetliti mogućnosti, pružiti put i dati učenicima nešto na čemu oni mogu utemeljiti svoje razmišljanje kada se sve drugo čini apstraktnim i akademskim. Što su uzori kreativniji, autentičniji, inspirativniji i raznolikiji, tim su veće šanse da mogu doprijeti do svakog učenika.

Uzor može pokazati kako, kada, gdje i najvažnije od svega – zašto – što je također važno za provedbu lekcija s ideja u djela.

■ Svakom učeniku potrebna je strategija učenja.

Učenici trebaju poznavati te strategije jednako ili bolje od sadržaja, a potrebne su im one koje im imaju smisla, koje mogu razumjeti. Nemojte im govoriti da „koriste analogije“ zato što to negdje piše. Oni trebaju pametne, inteligentne, korisne, fleksibilne strategije učenja koje će koristiti bez vašeg poticaja zato što znaju da im trebaju.

■ Svaki učenik treba povratne informacije, a ne osudu.

Povratne informacije pomažu i djeluju kao vodstvo. One su korektivne i mogu čak biti i utješne.

Osuda je osobna i emocionalna – ona nanosi bol.

Možda nećete uvijek uspjeti u tome, ali možete barem pokušati poslušati samog sebe i prepoznati razliku. Mi često ne možemo znati kako naše povratne informacije zvuče bez obzira na to kako bismo mi željeli da zvuče.

■ Svaki učenik treba kreativna mjesta i alate.

To mogu biti fizička ili digitalna mjesta, mjesta na kojima je učenik sam ili u grupi, alati mogu biti aplikacija ili čekić, robotika ili kistovi, uradi sam učenje ili akademsko učenje, samousmjereno ili usmjereno na ishode. Kreativnost nije nešto što je dodano – to je osnovna ljudska potreba za samoizražavanjem i samousmjeravanjem.

■ Svaki učenik treba ideje.

Pogledajte br. 1. Učenici su beskonačno pametniji od onoga što većina škola i kurikuluma sugerira, ali oni još rastu, uz vrlo raznolike pozadine znanja. Ponekad su im potrebne ideje – i to je sve im što im treba.

■ Svaki učenik treba publiku.

Ako nitko doista ne sluša učenika – zašto se uopće truditi?

■ Svaki učenik treba pobornika.

Svaki učenik treba pobornika – nekog tko će vjerovati u njega kada posustane.

■ Svaki učenik treba priliku za vježbu.

I ne samo to, nego i vježbu uz puno podrške, mnogo suradnika, s tehnologijom i bez nje, s publikom i bez nje, s uputama i receptima, te unutar svoje „zone proksimalnog razvoja“.

■ Svaki učenik zaslužuje onoliko šansi koliko mu je potrebno.

Jer, što drugo možete napraviti? Reći im da je ovo pravi život i da su iskoristili sve svoje šanse? Da su trebali slušati prvih 12 puta? Da ste završili s njima?

■ Svaki učenik se treba igrati.

Ne za vrijeme odmora – nego s idejama. S partnerima s kojima surađuje na nekom projektu. S aplikacijama. S digitalnim medijima. S mrežama. S vlastitim razmišljanjem. S mogućnostima. S modelima.

■ Svaki učenik treba samoefikasnost.

To može biti problematično zbog toga što nije riječ o djelovanju učitelja, nego o ishodu stvari s kojima učitelj možda nema nikakve veze. Ali, bez vjerovanja da oni to mogu – kojem često prethode komplicirane ideje o samovrijednosti – sve ostalo blijedi.

■ Svaki učenik treba biti sposoban za čitanje i pisanje.

I možemo reći – iznimno čitanje i pisanje. Ne, neće svi postati profesori ili pravnici, ali problemi s pismenošću će ih progoniti cijeli život i donositi im razne bolne i često štetne obrambene mehanizme da bi se zaštitili.

Pismenost je osnova za svako formalno i akademsko učenje.

■ Svaki učenik treba odobrenje koje ne ovisi uvijek o „uspjehu“.

Istinska afekcija i prihvaćanje puno više inspiriraju od čak i najhvaljenijeg uspjeha.

……………………

NAPOMENA:

• Autor članka je Terry Heick – urednik portala Teach Thought. Njegov glavni interes je kako se poučavanje mijenja u digitalnom i povezanom svijetu, te digitalna pismenost, uloga igre u učenju, fleksibilnost projektno orijentiranog učenja, potencijal videoigara i simulacije u učenju itd.
• Izvor: teachthought.com