Kemija je u pravom smislu riječi postala znanošću kada je francuski kemičar Antoine Laurent Lavoisier (1743. – 1794.), upotrijebivši vagu, protumačio gorenje kao spajanje neke tvari s kisikom. Iz tog je otkrića proizašla misao da se sve kemijske promjene mogu protumačiti kao spajanje nečega s nečim, a ne pretvaranje nečega u nešto – kao što su učili alkemičari. Umjesto tvari sa „skrivenim svojstvima” ne poprište su stupili kemijski elementi i zakoni njihova spajanja. Zbog toga su Lavoisiera njegovi suvremenici smatrali, a i mi ga danas smatramo, „ocem kemije”.

Malo je, međutim, poznato da Lavoisiera na istraživanje gorenja nije potaknula čista ljubav prema znanju. Na bavljenje tim problemom potaknulo ga je zanimanje za poboljšanje javne (plinske) rasvjete u Parizu. O tome je još kao dvadesetogodišnjak napisao članak za koji ga je Pariška akademija 1766. nagradila zlatnom medaljom. Taj nam primjer rječito govori kako kemija nije maglovita disciplina (jer se služi čudnim, običnom čovjeku nerazumljivim formulama), nego uvijek polazi od potreba čovjeka i društva u kojem taj čovjek živi. Vidimo i to da otkriće u kemiji može imati veću važnost i mogućnost šire primjene nego što se njegov tvorac, kemičar, usudio nadati.

No sva važna otkrića i zasluge nisu Lavoisiera poštedjela surove smrti. Zbog toga što je bio zakupac poreza, za vrijeme Francuske revolucije osuđen je na smrt i pogubljen na giljotini 8. svibnja 1794.

Autor teksta: Nenad Raos