Promatram  mlade roditelje po parkovima i žao mi ih je. Vidim da se muče, frustrirani su, ne mogu izići na kraj s djetetom od četiri godine. Jure za djecom po parku i hrane ih u trku, jer “on samo tako može nešto pojesti”. Trče za njima da ne bi pala i razbila se. Ma pusti ga da padne, piše odrješita mama.

Sjećate li se vremena kad su stariji bili autoritet? Ja se sjećam vrlo dobro. Voljela sam te čvrsto utemeljene granice.

Bio je dovoljan tatin prijekorni pogled za stolom da mi odmah bude jasno kako se juha ne srče i da se ne priča punih usta. Nastavnici su se poštivali ustajanjem kad uđu u učionicu, gromkim: Dobar dan, napisanom domaćom zadaćom i urednom odjećom.

Roditelji su bili red i zakon. Bake i djedove smo slušali jer se to od nas očekivalo, i to nikome nije bilo problem. Ako nisi dobar u školi, nadrapao si, nema se tu što dalje pričati. Nema izlaska, nema bicikla, nema džeparca, sretan si ako ne dobiješ po guzi odmah poslije roditeljskog. Riječ roditelja je posljednja.

 Ako poslije izgovoriš samo “Dobro”, slijedi upozorenje – Ako ti odvalim par pedagoških, zujat će ti u ušima tri dana, jasno? Moja je zadnja! Ti onda samo kimneš glavom, ne isplati ti se riskirati, jer ide vikend.

Znao se red, a mi smo ga odrastajući prihvaćali kao čvrsto postavljenu granicu koja se ne prelazi. Ne voliš mahune za ručak? Jest ćeš ih za večeru. Nećeš ni za večeru? Čekaju te za doručak. Onda shvatiš koliko je to ujutro nejestivo, pa ih pojedeš za ručak kad ti je posluže.

Što ima za desert? Ima jabuka. Nešto slađe? Ima jaje sa šećerom ili nasjeckaj jabuke sa šećerom, jedi šećer, ne znam…Još je pet dana do plaće, tada će biti sladoleda.

Nagrade za odličan uspjeh u školi i dobro vladanje bile su vrlo skromne i mi smo im se beskrajno radovali. Za odličan uspjeh od mame i tate dobivala sam nešto posebno. Pamtim prvi walkman. Učila sam za taj walkman dan i noć, pisala referate, popravljala ocjene samo da u hodu mogu slušati Blondie i Depeche Mode u zelenim starkama koje sam dobila godinu prije za odličan uspjeh.

Starke su bile najbolje što si mogao u to vrijeme dobiti od obuće, ako ti ih netko donese iz Amerike, a u suprotnom dobiješ neke tenisice na čičak iz Borova i to je to.

Ne mogu shvatiti što se u međuvremenu promijenilo u odgoju djece i sustavu nagrađivanja. Djeca danas imaju puno toga, a ničemu se posebno ne vesele. Lijenost i obijest tretiraju se kao “pa takav je, što da mu radim”. Što se dogodilo sa svim onim dječjim igrama na otvorenom? Internet se dogodio.

Parkove i dvorišta su zamijenile društvene mreže. Preko noći. Podmuklo. Mi smo to prihvatili. Pozdravili. Pridružili se tom načinu druženja za koje su potrebni samo računalo i struja. Djeca se druže online. Unutra.

Kao roditelj, slijedila sam starinski recept svojih roditelja kako da ti djeca ne pojedu mozak ili kako da ostaneš normalan, autoritativan i da imaš neograničenu slobodu kretanja.

Kao da je postao trend da granice ne postoje ili ih roditelji ne znaju postaviti i održati stabilnima. U suštini se promijenilo to što se djeca doživljavaju kao da su od morske pjene. Ponekad tako stanem i promatram mlade roditelje po parkovima, i žao mi ih je. Vidim da se muče, frustrirani su, ne mogu izići na kraj s djecom od tri-četiri godine. Jure za njima s jelom u rukama po parku i hrane ih u trku, jer “on samo tako može nešto pojesti”. Trče za njima da ne bi pala. Ma pusti ga da padne, kako će razviti motoriku vlastitih ruku i nogu ako ne zna da postoji i ta mogućnost pada.

Moj ne jede špinat, moj ne jede meso, samo krumpir hoće, ovaj moj ne spava do ponoći… Ma kako ne spava, pa lijepo piše u knjizi: Stavite ga u krevet nahranjenog, presvučenog i ugasite svjetlo. U devet u krevet! Plači, baš me briga, i ja sam živ stvor. Gdje je mojih pet minuta?

Ja sam njih rodila, ne oni mene. Postoji vrijeme i mjesto za jelo, spavanje, igru i tu nema kompromisa. To je jednostavno tako. Nije svrha roditeljstva da mu budeš rob, nego da napraviš od njega čestito ljudsko biće sa zdravim navikama. Da s djetetom izgradiš zdrav, razuman odnos gdje se zna da je međusobno poštovanje najvažnije, kao i dosljednost svakog izgovorenog pravila.

– Oprostite, reče mi jedna mlada žena, dijete vam jede zemlju.

– Znam, neka jede ako mu se sviđa. To je mala životinja, ako mu ne bude po volji, ispljunut će je.

Nisam stekla mnogo istomišljenika u tim spontanim okupljanjima po parkovima. Mnogima sam djelovala čudno i klonili su me se. I to sam razumjela. Nisam pričala dok me se ne pita. Tvoje dijete, tvoja briga.

Žao mi je gledati te i slušati koliko silno griješiš, mlada ženo!

• Griješiš jer si ga pustila da se baca po betonu i da te udara jer nije dobio dvadeset peti bombon, griješiš jer si neispavana zato što on ne spava do ponoći.
• Griješiš što mu plaćaš slatkišima da bude dobar prema tebi i drugima.
• Griješiš jer mu stalno brišeš ruke vlažnim maramicama.
• Griješiš jer ga učiš da će ga svaki pas ugristi i svaka mačka ogrebati.
• Griješiš što je predebeo, u pelenama i s dudom, a ima četiri i pol godine i zubi su mu crni od karijesa.
• Griješiš što mu ne daš da ide u pijesak i na tobogan, da ti ne bi morala da ga hvataš, jer će mu se guza pregrubo prizemljiti po tvojim kriterijima. Onda će plakati, a ti više nemaš bombona da bi ga umirila.

Žao mi te je, ženo! Žao mi te je, jer znam u što ćeš se pretvoriti. U ono što nikome ne paše. Čak ni tom djetetu. [ IZ STRANIH MEDIJA | mizene.info ]