Jedna je starica sama putovala svijetom.

Putem je na nekoj obali rijeke, među oblucima pronašla blistavi dragi kamen. Podigla ga je i spremila u rubac.

Nekoliko dana kasnije, stigla je u veliki grad. Ulice su bile pune lijepih kuća i skupih automobila.  Neki jadni skitnica zamoli je za malo hrane.

–  Nemam hrane, ali imam nešto drugo što ti mogu dati – odgovori starica. Razveže svoj rubac, izvadi onaj dragulj s obale i pruži ga čovjeku.

Skitnica nije mogao povjerovati svojim očima kad je vidio što mu starica nudi. Bojeći se da će se žena predomisliti, zgrabio je kamen i odjurio  ne zahvalivši joj.

Rekli su mu da je vrijednost dragulja tolika da će do kraja života moći lagodno živjeti. Međutim, što je više razmišljao o dragulju i o starici koja mu ga je darovala, bio je sve zamišljeniji i nezadovoljniji. Napokon, odluči potražiti ženu i vratiti joj kamen.

– Znam koliko vrijedi ovaj kamen, a sjećam se kako si mi ga lako darovala.  To znači da imaš neko blago koje je puno vrjednije od ovoga dragulja. Evo, vraćam ti dragulj u zamjenu za ono vrjednije što si zadržala.

Starica mirno uze kamen i zamota ga u svoj rubac.

–  No? – upita skitnica nestrpljivo. – Što je to što ti je vrjednije od dragulja?

Oh – nasmiješi se baka. – Vrjednija od dragulja jest radost davanja.