Učitelji i učenici svaku novu školsku godinu počinju s novim idejama i planovima kako bi ona bila što uspješnija. Učenici biraju izvannastavne aktivnosti prema svojim interesima i mogućnostima nadajući se i nagradi na kraju školske godine – boljoj ocjeni. Tako je i s pjevačkim zborom u kojem uvijek očekujemo mnogo novih članova. No iz iskustva znam da se važnost glazbene kulture u osnovnoj školi potiskuje, ali se od pjevačkog zbora uvijek dosta očekuje.

Već na prvom školskom satu javljaju se mnogi učenici koji bi voljeli pohađati pjevanje u školskom zboru. Naravno, nekima je poticaj što bolja ocjena na kraju školske godine.

No, već sljedećeg tjedna javlja se problem: u isto se vrijeme održava dopunska/dodatna nastava ili neka druga izvannastavna aktivnost i pojedini učenici odustaju od zbora jer više nemaju vremena za nj.

Neki pak ne žele odustati ni od jedne aktivnosti, pa je stoga nuždan međusobni dogovor nastavnika čije se nastavne aktivnosti preklapaju kako bi učenici dospjeli pohađati dodatne sate iz svih predmeta koji ih zanimaju.

Učenici koji pohađaju i glazbenu školu često zbog mnoštva obveza ne stignu dolaziti na sate pjevačkog zbora u našoj osnovnoj školi. Zbog toga poveći dio našega školskog pjevačkog zbora čine učenici čije se glasovne sposobnosti ne bi mogle nazvati izvrsnima i s kojima treba mnogo vježbati kako bi mogli nastupati na priredbama.

I premda se oni iskreno raduju pjevanju i druženju, donedavno nisu mogli do kraja uživati u tome zbog nekoliko učenika koji su na sate pjevanja dolazili samo radi bolje ocjene. Ti su nezainteresirani đaci ometali sve ostale i još se žalili na repertoar pjesama koje je zbor pjevao.

Jesam li ispravno odlučila?

Nisam znala bi li bilo bolje reagirati ili ignorirati njihovo ponašanje, pa sam razgovarala s nekoliko djevojčica, članica našega školskog zbora, kako bih doznala što misle o takvu ponašanju svojih kolega.

Požalile su mi se da ne vole kad ih netko ometa u pjevanju te da im nije jasno zašto takvi učenici dolaze na vježbe zbora ako ne žele pjevati. Odlučila sam pružiti još jednu priliku neposlušnim i nezainteresiranim učenicima, kao da se ništa nije dogodilo. Nažalost, njihovo se ponašanje nije promijenilo, pa sam ih pristojno zamolila neka napuste učionicu ne prozivajući ih i ne opominjući. S neobičnim smiješkom na licu mirno su napustili sat na čuđenje ostalih članova zbora. Poslije njihova odlaska osjetila sam olakšanje, popravilo se raspoloženje u zboru, svi su živnuli i slobodnije zapjevali.

Mogla sam zadržati veliki zbor u kojem je bilo i izrazito nadarene, ali nezainteresirane i nedisciplinirane djece, no radije sam odabrala nešto manji zbor sastavljen od motiviranih učenika među kojima ima i onih slabijeg sluha, ali koji pjevaju od srca.

Jesam li ispravno odlučila, saznat ću idućih mjeseci. No zaključila sam da je učenicima koji rado pjevaju u zboru već to dovoljan motiv i da ne traže ništa zauzvrat. Stoga vjerujem da ću uspjeti uvježbati naš zbor kako bismo na božićnoj priredbi razveselili sve koji nas budu slušali. Jer, glazba je radost. Tko pjeva zlo ne misli!

Pripremila: Silvija Ferara, učiteljica glazbene kulture, OŠ Granešina