Černivci

četvrtak, 20. studenoga 2014.
Černivci

U prošlom sam putopisu napisao da sam dugo želio posjetiti Lavov. No, osim njega, htio sam razgledati još jedan zapadnoukrajinski grad višekulturne prošlosti – Černivce. Prije nekoliko godina u jednoj sam knjižari u Berlinu spazio knjigu Czernowitz. Stare fotografije u njoj snažno su me motivirale da posjetim i taj grad, prijestolnicu austrougarske provincije Bukovine na rijeci Prutu.

CernivciProcedura kupnje karte za prijevoz od Lavova do Černivaca nije jednostavna. Tzv. autobusu, glasovitoj ,,maršrutki“ (kombiju s 15-ak sjedala), treba čak devet sati da prijeđe tristotinjak kilometara koliko su međusobno udaljena ta dva grada! Iako je bilo karata, na kraju sam ipak odabrao putovanje vlakom jer njemu treba ,,samo” pet sati. Željeznička karta kupuje se na ime, odnosno treba pokazati putovnicu. Ako sada i možeš putovati kamo i kada želiš, ipak se mora znati tko si! Vlak je iz Lavova krenuo u 4.15, a mogao sam birati između spavanja u kupeu i u ,,plackardu” (vagonu koji nije podijeljen na kupee). Kad sam ušao u taj ,,plackard”, dočekao me prizor koji je valjalo zabilježiti fotoaparatom – u jednom su vagonu spavali desetci ljudi ispruženi u svim smjerovima! Tražeći svoje mjesto, otkrio sam da je blizu mene simpatična ,,babuška” s rupcem na glavi. U tom umjereno zagušljivu vagonu probudio sam se oko devet sati u Bukovini, a u gradu me dočekao nedavno obnovljeni kolodvor iz doba Austro-Ugarske (doduše, s jednog je mjesta otpalo mnogo novopostavljene žbuke).

Središte Černivaca, kao i središte Lavova, krase vrlo lijepe zgrade iz doba Austro-Ugarske, ali su u Černivcima sve obnovljene, a u Lavovu još nisu sve jer ih ima mnogo. S nekih je pročelja već otpala žbuka, a domaćini u hostelu kažu da je to zato što su radnici loše obavili posao.

Središtem grada pruža se široka Ulica Olge Kobiljanske, ukrajinske književnice. Nekad se zvala Herrengasse, Gospodska ulica. Sada je namijenjena samo pješacima. U njoj je smješten hostel u kojem sam odsjeo, a nedaleko od njega vrlo je bogati etnografski muzej Bukovine. Zavirujem u dvorišta i otkrivam da su bitno drukčija od glavne ulice – u mnogo su lošijem stanju.

Rodni grad Mile Kunis

Grad Černivci pripadao je Moldaviji, zatim Habsburškoj Monarhiji (Austro-Ugarskoj), između dvaju svjetskih ratova bio je u Rumunjskoj, a potom u Sovjetskoj Republici Ukrajini. Sve zgrade u središtu grada potječu iz austrougarskog razdoblja, a ističu se vijećnica (s neslužbeno istaknutom zastavom Europske unije na vrhu tornja), kazalište i pravoslavna saborna crkva. Zgrada kazališta izgrađena je prema projektu bečkoga arhitektonskog ureda Fellner i Helmer, specijalizirana za projektiranje kazališta. Taj je ured projektirao kazališta u mnogim gradovima nekadašnje Austro-Ugarske – Rijeci, Zagrebu, Varaždinu, Pragu, Beču i Grazu. Kazalište je vrlo simpatična izgleda, ima ulaz i izlaz za kočije, manje je od zagrebačkoga i riječkoga i na velikom je trgu u čijim je cvjetnjacima crnica koje u Ukrajini ima mnogo. Na trgu je lijepa zgrada na čijem se pročelju ističu likovi dvaju gorostasa koji leđima drže konstrukciju iznad sebe. To je nekad bio Židovski dom, a nedavno je obnovljen i ponovno ima tu namjenu. U njemu je i mali muzej bukovinskih Židova. Židovi su do Drugoga svjetskog rata činili relativnu većinu stanovništva. U okolici grada nastale su važne hasidske zajednice koje sada žive većinom u New Yorku i Izraelu. Jedna od članica te zajednice bila je i Milena Markovna Kunis, sada holivudska glumica koja je svoje ime skratila u Mila. U muzeju pitam ravnatelja jesu li građani ponosni na nju, a on kaže: ,,Ona uvijek ružno govori o svojemu rodnom gradu!”

Šetajući, stižem do spomenika u čije je podnožje položen vijenac s bojama rumunjske zastave, a prekoputa je kino. To mi je kino izgledalo neobično, a u vodiču sam pronašao potvrdu za svoju pretpostavku – nekad je to bila sinagoga. Černivci su bili snažno židovsko kulturno središte, u njima je cvala književnost na jidišu, a početkom XX. stoljeća održana je konferencija o tome jeziku na kojoj se odlučivalo hoće li on postati glavni jezik svih Židova. U to je vrijeme u gradu cvala književnost i na drugim jezicima.

Černivci su bili višekulturni grad: osim Židova, ondje je živjelo mnogo Rumunja, Ukrajinaca i Nijemaca te nešto Mađara, Poljaka i Armenaca. U turističkom uredu djelatnice nude mi knjige Czernowitz i Die Bukowina u kojima je izvoran njemački tekst s prijevodom na ukrajinski. Knjige su napisane početkom XX. stoljeća. O gradu je vrlo sustavno pisao jedan austrijski profesor, a u knjizi Die Bukowina nisam uspio pronaći ime autora. U njoj je vrlo detaljno prikazana povijest te nekad carske i kraljevske pokrajine i svake od etničkih skupina. U uvodu sam pročitao da su je napisali anonimni žandarmerijski časnici koji su u punom svjetlu pokazali austrijsku temeljitost i sustavnost! Ta je knjiga povijesni i etnografski biser.

Udaljivši se malo od središta, prolazim pokraj jedine grkokatoličke crkve (s golemom zastavom EU-a na zidu) te stižem do crkve sa zakošenim tornjevima. U vodiču saznajem da je izgrađena u rumunjskom razdoblju po uzoru na jednu crkvu u Rumunjskoj. U predvorju me jedna ,,babuška” pita odakle sam pa kad sam morao dvaput reći da sam iz Hrvatske, zaključila je da je to daleko. Ta crkva, kao i saborna, pripada Moskovskoj patrijaršiji,  Ruskoj pravoslavnoj Crkvi. Njezini vjernici svakako nisu podržavali ,,Majdan”. Na povratku u središte prolazim pokraj velike armenske crkve, a blizu je i rimokatolička s bogoslužjima na poljskom jeziku. Nailazim na kavane ,,Wiener cafe”, ,,Habsburg cafe” i ,,Czernowitz”, uređene u austrijskom stilu. Današnji grad očito njeguje austrougarsku prošlost. Jednom sam otišao u trgovački centar na rubu grada. Dan je bio maglovit, skučena ,,maršrutka” puna ljudi, ali je trgovački centar bio uređen i prostran kao i kod nas. Jeo sam ondje ukusni boršč.

Kompleks koji je UNESCO proglasio svjetskom baštinom

CernivciKao u Lavovu, svi stanovnici, i stari, i mladi, savršeno govore ruski i ne odbijaju govoriti tim jezikom, barem sa mnom, strancem. Primijetio sam da je, kao i u Lavovu, tehnika jeftina, pa sam kupio neke stvari. Kod kuće sam otkrio da je podatak o brzini prijenosa fotografija istaknut na omotu memorijske kartice za fotoaparat kupljene u trgovini elektroničke opreme u Lavovu posve drukčiji od onoga na samoj kartici. Brzina naznačena na kartici sitnim brojevima manja je od one na omotu! A to nije sve: 90 % kartice zauzimali su nekakvi spotovi pop i rock-pjesama koje sam, doduše, lako obrisao, ali ipak...

Cimeri u hostelu savjetuju mi neka svakako posjetim sveučilište. Odlazim onamo i vidim da su u pravu: kompleks koji je projektirao češki arhitekt koji je radio i na bečkoj operi velik je i iznimno lijep. Služio je pravoslavnom biskupu Bukovine i, ni manje ni više – Dalmacije. Vodič preuzima skupinu za skupinom. Kad je upitao imamo li pitanja, rekao sam mu da sam iz Hrvatske, da je Dalmacija u Hrvatskoj, a on je već pogodio da me zanima odakle kombinacija baš tih dviju pokrajina. Kazao je da su to bile jedine pokrajine austrijskog dijela Austro-Ugarske u kojima je živio znatniji broj pravoslavaca. Onda mi sine: pa da, Lika, Slavonija, današnja Vojvodina i Transilvanija pripadale su ugarskome dijelu. Kompleks je UNESCO proglasio svjetskom baštinom.

Vraćam se vlakom u Lavov. Vlak je bjeloruski i putuje u tu zemlju. Kondukterke su u vrlo svečanim, izglačanim odorama, sličnima vojnim. Tako je i u Ukrajini: željeznica, policija i vojska zauzimaju visoko mjesto u državi. Pretpostavljam da je to naslijeđe komunizma. Na postaji u gradu Ivano-Frankijvsku na moju klupu sjedaju Nicolas iz Beča i njegova supruga Ana s malom Katarinom koje sam upoznao u Lavovu. Nevjerojatna slučajnost! Saznajem da Ana ne voli ruski i da mala Katarina ne želi spavati. S Nicolasom nagađam hoće li Mila Kunis ipak reći koju lijepu riječ o svojem gradu i saznajem da se Ivano-Frankijvsk nekada zvao Stanislaus. U Lavovu kupujem mnogo kvasa, pića koje me oduševilo i koje nastojim platiti pohabanim novčanicama kako bih sačuvao nove, namijenjene numizmatičkoj zbirci u učionici svoje škole. Završava moje ukrajinsko putovanje. Usprkos nasilju koje je samo nekoliko tjedana poslije zavladalo u toj zemlji, iz nje nosim lijepe uspomene.

Autor teksta i fotografija: mr. sc. Marijan Biruš

Vezani članci
Školski portal: Palio di Siena

Palio di Siena

U toskanskom gradu Sieni održava se Palio di Siena ili…

Školski portal: Moka – caffè all'italiana

Moka – caffè all'italiana

Malo je onih koji mogu zamisliti početak dana bez šalice…

Školski portal: Lavov

Lavov

Dugo sam želio posjetiti grad na zapadu Ukrajine o kojem…

Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Šest srednjoškolaca i zaslužene nagrade

Šest srednjoškolaca i zaslužene nagrade

… [The Tenth ISABS Conference on…

Školski portal:  Postupke koji traju par minuta, unosimo satima

Postupke koji traju par minuta, unosimo satima

No, ta uostalom i zakonska obveza…

Školski portal: Ažuriranje zaključnih ocjena u e-Matici

Ažuriranje zaključnih ocjena u e-Matici

Takav neispravan način unosa zaključne ocjene…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…