Varaždinka s 27-godišnjim učiteljskim stažem, učiteljica je razredne nastave i svakodnevno podučava nove generacije u I. Osnovnoj školi Varaždin.

Izbor za najučiteljicu Hrvatske provodio se u sklopu natječaja u HRT-ovoj emisiji Hrvatska uživo, a nominirali su je učenici 7.b razreda.

“Ona ima odgovor na sva naša pitanja i svu djecu jednako voli, a od razreda čini ekipu. Ona se posveti svakom djetetu posebno i uspijeva riješiti sve brige, tuge, razmirice, svađe… Ona znanje prenosi djeci na poseban način i ne piše testove tako dugo dok nije sigurna da su sva djeca shvatila gradivo. Ona veže vezice na tenisicama, pažljivo bira riječi kojima se svakom djetetu obraća, potiče ih i daje im samopouzdanje” napisali su učenici 7.b razreda u emocijama nabijenom pismu – nominaciji za svoju najdražu učiteljicu.

Što za Vas znači nagrada najučiteljice? Posebno zato jer su vas nominirali, ali i izabrali Vaši bivši i sadašnji učenici? Zasigurno osjećate ponos i zadovoljstvo.

Da sam najučiteljica, prema mišljenju mojih bivših i sadašnjih učenika i njihovih roditelja, najveća je nagrada koju za svoj rad može dobiti jedan učitelj. Svojom su me nominacijom i stotinama pohvala nagradili nagradom i priznanjem koji su san svakog učitelja- biti najučitelj svojim učenicima i njihovim roditeljima. To je nešto neprocjenjivo, nagrada koja se ne može mjeriti ni s jednom drugom nagradom. Nakon prvobitnog zaprepaštenja kada sam saznala o nominaciji za najučiteljicu i njihovom glasanju, osjećaji sreće, ponosa i odgovornosti smjenjuju se neprekidno.

Smatrate li se i osobno “najučiteljicom”?

Vjerujem da svatko od nas radi posao koji voli. Ja uživam u svom jer volim djecu. Ja sam samo učiteljica svakom svom djetetu i to je ono što me ispunjava kao čovjeka. Takva sam kakva jesam upravo zbog moje djece i njihovih roditelja.

Osjećate li da imate “poseban” odnos s Vašim učenicima?

U radu s djecom pokušavam dati najbolje od sebe, ali isto tako volim i čuti što djeca misle. Kako razmišljam o svojoj vlastitoj djeci, tako razmišljam i o svojoj djeci u školi. Svi su oni moja djeca kojom se izrazito ponosim. Sretna sam kada su oni sretni, žalosna kada je njima teško. Zajednička nam je mana bila i jeste da puno pričamo. Puno vremena smo proveli i provodimo razgovarajući o onim bitnim, ali i manje bitnim stvarima koje ih vesele ili brinu. Zato služe prijatelji, a meni je čast što me oni smatraju svojom dobrom prijateljicom i vjeruju mi. Tome me, još dok sam ja bila dijete, poučavala moja majka – učiteljica razredne nastave koja je prije puno godina u svoju zasluženu mirovinu otišla ispraćena najljepšim riječima svojih učenika, roditelja i kolega.

U pismu koje su učenici napisali prilikom Vaše nominacije piše kako “pažljivo bira riječi kojima se svakom djetetu obraća, potiče ih i daje im samopouzdanje”. Da li je samopouzdanje ključ uspjeha u školi i kasnije tijekom života? Smatrate li da bi učitelji/škola prije svega djecu trebali poticati da steknu samopouzdanje?

Uz roditelje, škola čini važnu kariku u odrastanju djece, potiče njihovu kreativnost, želju za stjecanjem novih znanja, odgovornost, samopouzdanje, komunikativnost, uz sve ostale osobine koje su potrebne u kasnijem radu i životu. Bez svih ovih osobina nema uspješnog mladog čovjeka.

Što bi poručili mladim učiteljima koji tek kreću s radom u školstvu?

Djeca su naša budućnost. Bezbrižnost djetinjstva kroz školske aktivnosti i obaveze prerasta u istinske vrednote obrazovanih i uspješnih naraštaja. Nije sve uvijek idealno jer to nikada ne može biti, ali upravo je to ono što nam daje poticaj da budemo još bolji. I to nam se uvijek višestruko vraća kroz uspjehe koje postižu naši učenici. To nam je najveća nagrada. I zato, moji mladi kolege, volite li ovaj posao, nemojte nikada odustati od njega. Biti učitelj – najljepše je zanimanje na svijetu! [ IZ DRUGIH MEDIJA | linfo.hr ] Cijeli tekst pročitajte OVDJE.