Naš mozak voli činjenice koje nismo naučili u strahu, nego u radoznalosti i radosti. Kao što stručnjak za učenje Manfred SPITZER voli reći, ‘Naš mozak vozi na zabavu’.

 Svaki bi nastavnik trebao znati ispričati vic, smatra Eckart von HIRSCHHAUSEN. Komičar i autor objašnjava zašto, sa strogo medicinskog stajališta, kad čujete riječ „sendvič“, ne treba misliti samo na kruh.

 Svog učitelja matematike, gospodina Rieksa, neću nikad zaboraviti, iako je moje školovanje 30 godina iza mene. Zašto ga se tako dobro sjećam? Bio je duhovit i briljantan pedagog. Na početku sata je uvijek nešto nacrtao na ploči. Znali smo da tu leži nagrada, ako sat dobro prođe. Cijelo vrijeme sam pazio da mi ništa ne promakne, nisam želio propustiti trenutak kad će otkriti ploču.

Još i danas se moram nasmijati kad se sjetim gospodina Rieksa. Računati u glavi još pomalo znam. No, raspoloženje ostaje dulje nego činjenice. Naš mozak voli činjenice koje nismo naučili u strahu, nego u radoznalosti i radosti. Kao što stručnjak za učenje Manfred SPITZER voli reći, „Naš mozak vozi na zabavu“.

      ■  MALA ABECEDA ZA NASTAVNIKE

Humor i prijenos znanja idu zajedno. Dugo to nisu željeli vjerovati ni komičari ni prenositelji znanja. No, njihov stav se sada mijenja. Želim doživjeti da sreća, zdravlje i umjetnost života budu dio svih predmeta, da humor postane recept za ozdravljenje i da svaki učitelj bude u stanju ispričati dobar vic.

Mala abeceda za učitelje glasi – možete sve, samo ne dosađivati! „Ali, hoće li me uzeti zaozbiljno ako uvedem humor u učionicu?“ To je jedna od najvećih briga „nastavničkog korpusa“. Ne postoji opasnost da će svi preko noći postati Herald SCHMIDT (poznati njemački glumac i komičar). On je dugo vježbao i sa svim humorom bio je vrlo ozbiljno shvaćen.

      ■ PROBUDITI ZANIMANJE

Najveća opasnost u nastavi nije nedostatak ozbiljnosti, ali jest nedostatak efekta. Kakve samo muke zadaju nastavnicima toliki papiri i folije. Malo od toga ostaje u pamćenju nakon godinu dana. Ali, svi će se sjetiti toga u kakvom raspoloženju su se odnosili jedni prema drugima i kako su se pritom osjećali: umoreno, ljutito ili uzbuđeno.

U komunikaciji s drugima emocije su ključ, i za razumijevanje i za pamćenje. Glupo je što se na sveučilištima učitelji obrazuju za prevladani stil čiji je glavni nalog: molim, samo bez emocija, samo činjenice!

Nastavnici bi na kraju svoje obuke trebali polagati najvažniji test: život! Svatko bi trebao jednom govoriti o svom predmetu u Hyde Park Corneru u Londonu. Tko nije u stanju animirati prolaznike da zastanu, ne bi trebao u školu. Tko ne umije oduševiti publiku, nema što tražiti u školi.

■  SAVJETI ZA NASTAVNIKE:

 1)  BUDITE BUDNI

Prezentacija počinje tako što ćete biti prisutni! Sve više je potrebno da nastavnici budu budni na nastavi. Počnite sa zagrijavanjem. Nijedan nogometaš ne izlazi na teren ravno s klupe, a koliko puta vi uđete u razred ravno iz kreveta? Zagrijavanju duha pomažu tjelesne vježbe: grimase, smijeh, poskakivanje, vrtnja rukama, govorenje naglas. Svatko će primijetiti da je u društvu nekog tko je svjež, a to budi znatiželju.

2)  DAJTE MI KRIMIĆ – NE UBOJICU

Zašto čitamo kriminalističke romane? Da bismo doznali što se dogodilo? Ne, jer bismo onda počinjali čitati od kraja. Upravo suprotno, volimo razvoj priče, napetost. Dobar učitelj to zna. Ako tema ne nudi nikakvu priču, vrijedi ju sam zapakirati. U životu to može biti upravo prava stvar koja će vam najviše pomoći. Učitelj treba zračiti: „Ja sam taj ekspert, možete biti veseli što ću s vama podijeliti svoje praktično znanje“.

Učitelji moraju biti u stanju diviti se svom sadržaju. Stav komičara je takav da propituje stvari, čudi se, pita se zašto to baš mora biti tako i što se iza toga krije.

Djetinja radoznalost nas pokreće jer je pitati zanimljivije nego odgovarati. Dobitnik Nobelove nagrade Eric KANDEL objašnjava tajnu svog uspjeha u filmu o svom životu koji vrijedi pogledati, pod nazivom „Na tragu sjećanja“. Dok su druga djeca, kad bi došla kući iz škole, čula pitanje: „Što si danas naučio?“, njegovi roditelji željeli su znati: „Jesi li danas postavio koje dobro pitanje?“

3)  SENDVIČ JE DOBIO IME PO NAMAZU, A NE KRUHU

Humor ne znači ispričati vic, a potom prijeći na temu. Stoga sam otkrio sendvič-tehniku: kruh hrani, namaz ga čini ukusnim. Namaz je, dakle, primjedba puna humora koja je ispod obiju osnova, odnosno najprije tematski uvod, a nakon začina ponovno na temu. Prvi zadatak učitelja je otkriti to nešto, kao nanijeti namaz na kruh, nešto što paše na podlogu. Tko želi humorom unijeti svježi zrak na nastavu, lakše će početi priču već pripremljenim materijalom: dosjetkama, citatima, anegdotama, smiješnim slikama, crtanim filmovima iz knjiga ili sada interneta. Dakle, nema više izgovora za dosadu.

To je još teže treba li prilagoditi humor ciljanoj publici. Jer, ništa ne otkriva mentalnu razvijenost čovjeka kao njegov smisao za humor. Ono što nam se čini zabavnim u trećem razredu već je u petom skroz bezveze.

Dragi učitelji, imate neprocjenjivu prednost pred svakim komičarom. Od vas nitko ne očekuje nešto smiješno! Lakše premašujete očekivanja ako ste , na primjer, kao originalan uvod u temu, ponudili probavljivi sendvič i završili s lijepim raspletom. Komičari savjetuju: „Vježbajte tamo gdje najmanje boli kad se razbijete: u razgovoru preko telefona, u malom krugu ljudi“.

Thomas EDISON je proveo godinu dana neuspješno radeći na žarulji. U jednom razgovoru postavljeno mu je pitanje: „Kako ste izdržali to što ste tisuću puta pali?“ Njegov odgovor: „Nisam nikad pao. Samo sam uspješno eliminirao puteve koji nisu vodili ka cilju“. Kad jedan put ne funkcionira, sjetite se Edisona. Odnekud dopire svjetlo, morate ga samo dovoljno dugo tražiti da biste ga našli. [ IZ STRANIH MEDIJA | fokus.de ]