Nora sjedi za stolom, šara „bilješke“, grozničavo telefonira na mobitel, pečatira omotnice. Kad ju majka pita što to tamo radi, Nora odgovara: „Igram se ureda i pod stresom sam!“ To je ono što djeca imaju pred očima: majku koja dolazi s posla pod stresom, oca koji navečer na brzinu odlazi u kupovinu, roditelje koji u vožnji viču kad im nešto nije po volji.

Stres, to je fenomen odraslih. Ipak, otkako je svijet postao ovako grozničav, a mediji nam kroje svakodnevicu, dok smartphonei neprekidno javljaju nove vijesti, stres je ušao i u dječje generacije i uvukao im se u mozak. Razlika u odnosu na stres odraslih je samo u tome što djeci nije tako lako otkriti kad su pod stresom. A zašto je to tako? Jednostavno zato što ona to sama ne razumiju, a jednako tako ni njihovi roditelji.

Stuart SHANKER, profesor psihologije i filozofije u Torontu, rado dijeli iskustva iz svoje dnevne prakse o djeci koja se smatraju za tešku djecu i „autsajdere“, jer nitko s njima ne može na kraj, a njihovi roditelji ne znaju uzrok.

LOŠE PONAŠANJE MOŽE BITI UZROKOVANO STRESOM

Kao kod 15-godišnjeg Damiena. Čim dođe kući, odlazi ravno u svoju sobu i odbija večerati s obitelji. Ljetos je pobjegao od bake. Većinom jede sam, u svojoj sobi, pred računalom. Roditelji su došli do zaključka da imaju „teško dijete“. Ali, Shanker tvrdi: Ne postoje teška djeca, postoje samo djeca pod stresom koja ne znaju drugačije. Dodaje da se radi o djeci kojoj je „nestalo benzina u spremniku.“

Prva stvar koju je Shanker savjetovao roditeljima da dođu k njemu, kako bi naučili razlikovati da li se njihovo dijete samo loše ponaša ili se nosi sa stresom. „Kod lošeg ponašanja dijete zna što kaže ili čini i u stanju je ponašati se drugačije“, objašnjava. „Kod ponašanja pod stresom dijete ima samo ograničenu percepciju onoga što kaže ili učini.“

Njegova definicija stresa nije ograničena samo na to da se čovjek osjeća pod pritiskom, ima previše obveza ili razbija glavu o tome što ljudi misle jedni o drugima. „Stres je sveprisutan, on je isto tako dio života kao i zrak koji dišemo.“ Djeca se ne mogu izraziti riječima, ona svojim ponašanjem pokazuju da su pod stresom. Shanker govori o djeci koja plaču naizgled bez razloga, ne mogu se uklopiti, povlače se. I koja drugačije ne mogu.

STRES OMETA RACIONALNO RAZMIŠLJANJE

U svojoj knjizi „Nemoguće dijete“ (njem. Das überreizte Kind) Shanker objašnjava kako dijete zapada u nervozno stanje i postaje nedostupno vanjskom svijetu. Krivac za stresno ponašanje je limbički sustav u mozgu. To stanje je, u većini slučajeva, fizički uvjetovano.

Limbički sustav, odgovoran za emocije, u stanju stresa stavlja se u alarmantno stanje i ometa racionalno razmišljanje. „Zato djeca postaju napeta ili manična, što dodatno opterećuje. Nisu se u stanju kontrolirati. Dio mozga koji upravlja racionalnim ponašanjem je upravo onaj koji će se zatvoriti kad je dijete previše izloženo stresu.

NEKONCENTRIRAN I IMPULZIVAN

Shanker kaže da se stres može usporediti s upotrebom bezalkoholnih pića. „Sustav duboko u mozgu brine se da razina glukoze i natrija u krvotoku ne bude previsoka. Ali, ako do toga dođe, organizam mora potrošiti energiju kako bi ponovno snizio njihov udio u krvi. Dakle, ako dijete pije previše sokova, mora dodatno trošiti energiju, što oduzima energiju za druge namjene.“

Roditelji prepoznaju stres obično kad dijete ne odgovara na pitanja, ne reagira na naredbe, ne uspostavlja kontakt očima i djeluje nekoncentrirano. „Kad se dijete nađe u stanju iscrpljenih energetski rezervi, teže kontrolira nagone“, kaže Shanker „bilo da ukrade čokoladicu ili trči okolo kad se od njega traži da sjedi mirno.“

Uzroci stresa mogu biti vrlo različiti. Kod “problematičnog” Damiena, koji se povukao od obiteljskog života, ispostavilo se već nakon prvog razgovora da mladić nije ni asocijalan ni ćudljiv, nego posebno osjetljiv na buku.

PREMALO SPAVANJA, KRETANJA I ZDRAVE PREHRANE

Jednom ga je struganje priborom za jelo po tanjuru bacilo u nemir, stoga je sudjelovao na obiteljskim večerama samo kad je za večeru bio hamburger ili sendvič. Neka djeca su bila preosjetljiva na određene tkanine ili šum stropnog ventilatora. Neka druga pak nisu osjećala kad su gladna, umorna ili im je hladno.

Obično nastupa kombinacija triju faktora: nedostatak sna, kretanja i zdrave prehrane. „Svijet današnje djece i mladih prepun je skrivenih faktora stresa“, kaže Shanker. Ako se nekoliko stvari spoji ili ispreplete, ili dođe do socijalnih poremećaja zbog nedostatka sna, djeca se već nađu upletena u mrežu stresa.

ZAUSTAVLJANJE VIŠE NIJE MOGUĆE

Za razliku od prijašnjih generacija, današnja djeca, tinejdžeri i roditelji uhvaćeni su u stresna strujanja. Postoje različiti razlozi zašto je tako teško zaustaviti ta strujanja. S nekim stvarima se lakše nosimo ili u njima čak i uživamo kad smo smireni. Glasni restoran djeluje poticajno kad se osjećamo svježe, ali je nepodnošljiv kad smo pod stresom.

Osim toga, djeca se više ne mogu „ugasiti“. „Toliko je djece koja su neprestano u pogonu. Naš mozak nam šalje signal kad nam je potrebna pauza. Ali, postoje mnogi načini da se taj signal ignorira. Tu puno pridonosi smartphone.“ To odgaja generaciju koja ima ekstremno nisku razinu svijesti o tome kad je došlo do pražnjenja njihove energije. „To je generacija koja je uvijek u potrazi za sljedećom „injekcijom“ dopamina, a smartphone ubrzava takav razvoj događaja.“

RODITELJI MORAJU OTKRITI STRES

Kad je u pitanju spavanje, postoji prirodan proces u kojem mozak usporava pred spavanje, objašnjava profesor psihologije. Brzo pregledavanje vijesti ili igranje igrice zadire u taj proces smirivanja. „Rezultat toga je da se dijete ne oporavi, čak ni kad spava osam sati. Njegov mozak ostaje aktivan i u snu. Ne čudi stoga što se dijete budi razdražljivo ili bezvoljno i nemotivirano.“

Psihologija smatra da roditelji trebaju postati stres-detektivi koji će otkriti faktore koji stresiraju njihovu djecu. Ako u tome uspiju, dio problema je riješen. „Znati uzroke ponašanja djeteta ima iznimno pozitivan učinak na odnos roditelja i djece“, kaže Shanker. „Čim shvate da se njihovo dijete ne ponaša loše namjerno, nego da mu je impulzivnost uzrokovana pretjeranim stresom, umanjuje se automatski i razina stresa kod roditelja.“ To će se odmah pokazati u njihovom tonu glasa, mimici, gestikulaciji i onome što izgovaraju. „Dijete će prepoznati te znakove, što će stvoriti vezu između roditelja i djeteta, koja prije nije postojala. Nadalje, roditelji će morati naučiti kako smanjiti negativan stres kod djeteta i pomoći mu da samo prepozna znakove i nosi se sa njima, čak i kad je uznemireno.

Mnoga djeca trebaju prije svega naučiti kako da se najprije smire. Vježbe disanja su uvijek dobro oružje. Jedna od pacijentica, 10-godišnja djevojčica, otkrila je da ju smiruje izrada kutijica za čokoladu.

Videoigre i gledanje TV-a stvaraju prividan mir u obitelji, ali samo potiskuju hiperaktivnost koja se pojačava kad se uređaj isključi.

………………

NAPOMENA:

• Autorica članka je Anke SCHIPP, urednica rubrike Život u Frankfurter Allgemeinen Sonntagszeitungu, bivša urednica Rhein Main Zeitunga
• Frankfunter Allgemeine Zeitung – ugledna njemačka novina
• Izvor: faz.net