Savjeti stručnjaka
NJEMAČKA | UPRAVLJANJE POGREŠKAMA
4 točke: kako se pravilno postaviti prema pogreškama
objavljeno: 7. svibnja 2018.

Tko slijedi program 4 točke, uči nositi se kreativno s udarcima i promašajima.

Griješiti je neugodno, frustrirajuće, katkad i bolno jer smo prisiljeni priznati da ne znamo bolje. Kad se još k tome svi udruže da nam pomognu, to može biti strašno neugodno. Na kraju svi želimo obaviti svoje dužnosti što bolje, biti kompetentni i znati rješenje. Već su i prvašići naučili da pogreške nisu dobre.

Krivo! „Pogreške mogu biti uvod u rješenje“, vjeruje Martin Weingardt, profesor pedagogije na veleučilištu Ludwigsburg, pa poziva na nov pristup činjenju pogrešaka u nastavi. Kao školski pedagog, on se žali da se u školi uglavnom obrađuje gradivo pri čemu su putovi do ispravnog rješenja već utabani. Što se ne uklapa u šablonu, smatra se pogreškom. U životu se stvari zbivaju drukčije: stalno se otvaraju situacije s novom vrstom problema u kojima se, bez određene širine, ne može razlučiti što je pogrešno, a što ispravno.

POGREŠKA JE UVOD U RJEŠENJE

Na temelju pogrešaka treba naučiti misliti. Kad nam nešto ne polazi za rukom, pomislimo da strategija, koncepcija ili teorija kojom se koristimo u tom slučaju ne funkcioniraju. Neki pedagozi nazivaju to „negativnim znanjem“. To može spriječiti istu pogrešku u budućnosti. Činjenica je da ta metoda može dovesti do rješenja. To znaju sudionici kvizova. Ne znaju uvijek odgovor na lukava pitanja, ali dolaze do rješenja isključujući ono što ne može biti.

U školi se ta metoda ne primjenjuje. „Ovdje je pogreška neupotrebljiva stvar“, kaže Weingardt. „Ona je prije svega prigoda za početak razmišljanja o tome zašto naš odgovor ili rješenje nisu ispravni. Često sadržava osnovu za pronalaženje ključa pravog rješenja.

NE TREBA ODMAH OBJAVITI RJEŠENJE

Kad djeca računaju, često imaju komplicirane inteligentne računice u glavi. Na kraju se rješenje njihovih napora nađe na papiru. „Ako zabrljaju dva od deset zadataka, mnogi roditelji  traže od djeteta da ponovno računa. Učini li ono istu pogrešku, objasne mu točno rješenje“, opisuje Weingardt tipičnu situaciju u pisanju domaće zadaće. „Pametnije bi bilo reći: ‘To je baš zanimljivo! Zašto kod tebe ispada ovaj broj? Možeš li mi objasniti kako dolaziš do toga?’ Tada pogreška iznenada postaje prilika da postanete kreativni.“

On savjetuje roditeljima i nastavnicima neka ne procjenjuju odgovor odmah kao točan ili pogrešan, nego neka pokušaju iznova istražiti djetetov put do rješenja i rasvijetliti problem iz različitih kutova – ako je moguće, kao u nekoj potpuno otkvačenoj igri čarolije:

Prije svega, zaista je sve šareno i pomalo iskrivljeno. Zašto se zajedno ne bismo vrtjeli oko onoga što je iskrivljeno kako bismo to doveli u red? Ili barem otkrili zašto u tome ne uspijevamo?“

Tko zajednički promišlja o problemu i razvija ideje u svim smjerovima, otkrit će pritom nove putove do rješenja. Time se promiče tzv. kultura pogrešaka.

Mnoge inovacije uspiju, kako nam je poznato, iz propalih pokušaja. Ako se uvijek iznova možemo prihvatiti rješavanja zadatka bez bojazni od prepreka i pogrešaka, raste mogućnost da se postigne nešto novo.

POGREŠNO JE POGREŠKE SMATRATI LOŠIMA

Na nastavi su pogreške često tabu. Nastava je strukturirana tako da su pogreške jedva moguće: javljaju se u malim koracima, ali uvijek je ispravno rješenje ono što ispliva i ostaje u prvom planu. „Pogrešno je pogreške smatrati lošima“, kaže Maria Spychiger, profesorica pedagoške psihologije na višoj školi za glazbu i scensku umjetnost u Frankfurtu na Majni. „Didaktika izbjegavanja pogrešaka“ poziva na takav stil nastave nastavnike „koji žele poštedjeti djecu pogrešaka jer smatraju da se čovjek sramoti kad nešto čini neispravno.

Kad učenik postavi pitanje iz kojega je vidljivo da ništa nije shvatio, veliku razliku čini to kako će nastavnik reagirati. Može reći: „Ti nisi shvatio osnove. Imamo problem.“ Ili pak: „Dobro je što si postavio to pitanje. Vrlo je važno da zajedno to razjasnimo.“ Prvi odgovor poručuje učeniku koji je postavio pitanje da je on jedini koji ništa ne razumije. Drugi ga odgovor predstavlja kao dobrodošlog istraživača središnje teme zahvaljujući kojemu profitiraju i drugi.

NEISKUSNI NASTAVNICI BOJE SE POGREŠAKA

Srećom, postoje mnogi pedagozi koji instinktivno prakticiraju kulturu pogrešaka iako se time nisu bavili tijekom svoje izobrazbe. Maria Spychiger zaključila je da nesigurni učitelji nerado skreću sa svojeg uspostavljenog koncepta nastave jer se sami boje griješiti.

Ipak, glavni je problem u školama to što su „pogreške važne za selekciju“. Pritom je mislila: pogreške koje čini učenik utječu na njegove ocjene. Ako učitelj ima takav odnos prema pogreškama, učenik neće nikada točno znati je li pogreška uračunana u ocjenu ili ne.

Maria Spychiger smatra „najvećom zloupotrebom ovlasti“ kad učitelj zaobilazi suočavanje s pogreškama ili kad iznenada ocijeni učenika za nešto što je odradio kao vježbu. Izrazito se zauzima za jasno razlučivanje usvajanja od ispitivanja znanja.

UPUTE ZA ODNOS PREMA POGREŠKAMA (ZA RODITELJE):

① NEMOJTE DRAMATIZIRATI!

To prije svega znači: budite iskreni. Ni u kojem slučaju ne pokušavajte sakriti djetetovu pogrešku, prebaciti je na nekoga drugoga ili je trivijalizirati. Bolje murecite: Pogriješio si, rezultat nije dobar, ali ništa zato. I ja griješim! Izbjeći ne znači podcijeniti ili neozbiljno shvatiti. To znači pokazati solidarnost s djetetom koje je pogriješilo. Svakom se to događa. Povici poput ovog: „Vidiš, pogriješio si!“ dramatiziraju situaciju. Ako se pogreška uzima kao zlo, dijete se više neće baviti tim pitanjem ili temom, pa tu pogrešku nikad neće popraviti.

② SLIJEDITE TRAGOVE!

Organizirajte istraživanje kao malu zajedničku pustolovinu. Potaknite dijete neka misli. „Hajde da otkrijemo što nam je pošlo po zlu. Što misliš, što bi moglo biti uzrok tomu?“ Pogledajte kako dijete dolazi do rješenja. Poštujte njegove ideje i prijedloge. Nikad ne zaboravite: čak i iza pogrešnih rezultata može se kriti logično razmišljanje.

③ PAMETNO POMAŽITE!

Problem se ponavljanjem ne može bolje shvatiti. Ali tko stalno čini istu pogrešku, može već naslutiti koji je pravi put. Postavite djetetu pitanje. Je li to zbog problema u razredu ili predavanja, može vam reći samo dijete. Budite mirni: za inteligentno zajedničko rješenje treba vremena.

④ PONUDITE ORIJENTACIJU!

Kad roditelji rano pruže primjer kako se postaviti prema pogreškama, djeci će to biti putokaz. Roditelji nisu stručni za svaki predmet i ne mogu uvijek pomoći pri rješavanju domaće zadaće. U idealnom slučaju učenik ima razvijenu strategiju kako se boriti s pogreškama i teškoćama. [IZ STRANIH MEDIJA| fokus.de ]