Nedavno je objavljen još jedan izvještaj koji pokazuje zastrašujuće razine mentalnih bolesti među djecom i mladima u Engleskoj. Ta brojka sad stoji na otprilike četvrt milijuna.

Taj podatak obično se ublažava objašnjenjima poput „djeci nikad nije bilo tako dobro kao danas“, ukazuje se na sve veću usmjerenost na dijete, blagodati tehnologije i porast životnog standarda većine.

Ja više ne mogu držati glavu u pijesku. Nešto je ozbiljno pošlo po krivu. Autor i politički aktivist Owen JONES u jednom je svom članku naveo uobičajene sumnjivce – prenapučenost i loše uvjete stanovanja, lošu prehranu, manjak vježbe, obiteljske konflikte, stresove siromaštva i manjak državne potpore.

Vrlo sam sumnjičav u vezi s većinom tih objašnjenja, uvelike zbog toga što su sve te stvari prisutne već dugo bez popratne krize duševnih bolesti.

MOJE OBJAŠNJENJE je da je našoj djeci ukradeno djetinjstvo, i ona to na nekoj razini znaju.

Ona se bune protiv toga bijesom i frustracijom. Ali, važnije je primijetiti da je to porast u mentalnim bolestima, a ne porast nesretnosti. To su vrlo različite stvari.

Mentalna bolest je nesretnost koja nije sankcionirana, zapravo osporena. To je nesretnost koja ne poznaje sebe samu. To je nesretnost koja proizlazi iz zbunjenosti i dvostrukih standarda.

Zbog čega dolazi do te zbunjenosti?

Uglavnom, sve se svodi na ideju da su postignuće i konkurencija najvažniji od svega. Nema ničeg lošeg u tome kao nekoj vrsti etosa, ali postignuće čega? Konkurencija za što? I kad to završava?

U svijetu u kojem sam odrastao, kad su mentalne bolesti među mladima bile nešto nečuveno, postignuće, iako poželjno, nije se smatralo osobito važnim.

Mnogi ljudi iz moje vrlo obične sredine nisu prošli nikakve važne ispite. Rijetki su upisali fakultet. I to se nije smatralo problemom, zato što se znalo da ne mogu svi biti izvanredni ili postizati visoke rezultate.

Naći posao u lokalnom dućanu ili tvornici nije se smatralo neuspjehom, naći neko dobro mjesto za život i roditi nekoliko djece – to je bilo normalno i mnogi su to prihvatili.

Ali, stvari su se promijenile u svijetu društvenih očekivanja.

Može se reći da je došlo do pojave mita koji tvrdi da će vam individualna težnja i trud uvijek osigurati ono što želite – novac, status ili zadovoljavajuću karijeru.

Prije samo nekoliko generacija bili smo puno realističniji. Klasna struktura društva i naša vlastita individualna ograničenja – stvari koje su tada bile priznate – značile su da se samo nekoliko nas može nadati natprosječnom uspjehu.

Ali, to nije bilo važno ako smo imali razuman posao, svoju zajednicu, domove i svoje obitelji. Očekivanja su bila u skladu sa stvarnošću.

Sad kad su se aspiracije srednje klase uvukle u svaki kutak našeg društva, to više nije slučaj.

Ne samo da nam govore da možemo postići bilo što ako to zaista želimo, nego i da bismo to morali. Svi moramo postati srednja klasa, ako sebe ne želimo smatrati neuspješnim. Konkurencijski narcizam vlada danas više nego ikad prije.

Dovoljno je loše za one koji dolaze iz sredine koja ulaže u sve to – ambiciozne srednje klase. Biti uvučen iz kulture koja ne ulaže u to, ili imati ikakve šanse u toj utrci – nije čudno što neka djeca odbacuju edukaciju ili obolijevaju od mentalnih bolesti.

Uspjeh je zdrava stvar, ali ne moramo postići astronomski uspjeh da bismo se osjećali dobro sa samim sobom. Društvo se uvelike sastoji od manje ili srednje uspješnih osoba, i ne bismo se trebali osjećati posramljeno zato što smo i tko smo, to je veliki teret.

USPJEH BI TREBAO BITI DEFINIRAN kao postizanje onoga za što ste sposobni i onoga što je u okviru mogućeg – a ne onoga što vam društvo nalaže da morate postići kako biste se prilagodili fantaziji koja, većini, postoji samo u popularnim časopisima i sveučilišnim prospektima.

……………………..

NAPOMENA:

• The Guardian su britanske dnevne novine osnovane 1822. godine, a izdaje ih Guardian Media Group. Mrežne stranice The Guardiana – guardian.co.uk – jedne su od najposjećenijih internetskih stranica na engleskom jeziku.
• Izvor: flipboard.com