U sadašnjim uvjetima školskog sustava pedagozima je često teško autentično predstaviti svoju nastavu kao važnu i zabavnu. To je zbog pritisaka koji se prepoznaje u govoru tijela nastavnika, pokazuju obrazovni znanstvenici videoanalizama lokalnih učitelja.

Kako govor tijela utječe na nastavu, istraživalo je iznenađujuće malo znanstvenika, među njima i voditelj Instituta za školsku pedagogiju Sveučilišta u Grazu Bernd HACKL. Vjerojatno je to zato što „živimo u kulturi koja, u nekim kontekstima, ne uzima ozbiljno tijelo ni njegove forme izražavanja“. Djeca i mladi mogu čak i bolje naslutiti razvoj tih signala.

■ OPRAVDAVANJE NASTAVE

„Fokusiranje na govor tijela je došlo tek kasnije, jer smo primijetili da je to važno“, rekao je istraživač. Putem opsežne videoanalize različitih učitelja iz različitih vrsta škola, Hackl i njegov tim usvojili su to istraživanje kao dio projekta koji je financirao austrijski Fond za znanost FWF.

„Iznenadila nas je spoznaja da je glavna funkcija govora tijela opravdati ono što se zbiva pedagoški – dakle, učiniti to vjerodostojnim učenicima, poručiti da ono što se ovdje događa ima smisla.“ Kako bi se to postiglo, mora se adolescentima poručiti da su vam potrebni na nastavi, da ih cijenite i poštujete, da neće biti pod pritiskom, da im nastava donosi nova saznanja te da mogu asistirati nastavniku u rješavanju problema. U svemu tome neverbalna komunikacija igra odlučujuću ulogu, tvrde istraživači.

■ PRITISAK ‘ČITLJIV’

Posebno je važno da nastavnici svoju poruku „prenose autentično“ i uključuju učenike s pravim, iskazanim oduševljenjem. Hackl kaže: „Predaje li netko dobro, može se gotovo fizički osjetiti i tome se učenici mogu teško oduprijeti“. To je lako usporedivo s kazališnom predstavom, gdje se također radi o tome da treba što bolje prenijeti sadržaj tijelom. U analiziranoj nastavi u tome je malotko uspio. Razlog nije u tome što su pedagozi manje sposobni za posao, naglasio je Hackl. Često se po tjelesnom izražavanju može iščitati pod kakvim su nastavnici pritiskom. Oni rijetko imaju osjećaj da im je dopušteno griješiti bez straha da će im se to kasnije obiti o glavu u obliku PISA-inog testa, mature i slično.

• Zbog toga što se očekuje da škola pomaže individualni razvoj s jedne strane i dužna je prenijeti kompetencije koje se mogu dokazati s druge strane – trpi izvedba.
• „Nastavnici rade u situaciji koja je kontradiktorna i iz toga ne mogu izići“, tako tumače istraživači.

 ■ SATOVI GLUME NISU LIJEK

Učenici su uvijek vrlo osjetljivi na razmimoilaženje rečenog i govora tijela, i to ih može odvratiti od nastave. To dovodi do toga da se nastavnici oslanjaju na „oportunističku strategiju“ u koju sve više ugrađuju „element zabave“. Koristeći mogućnost igre i zabavne ponude, mnogi pokušavaju privući pozornost učenika. Hackl veli: „To je strategija koja vrlo slabo funkcionira. Ako se na satu matematike smijem igrati, ne stječem jaču motivaciju za učenje matematike, nego sam motiviraniji za igru.“ Pedagozi se jednostavno naoružavaju učenjem glume, ali to ni u kom slučaju nije lijek jer se autentični tjelesni izraz ne može tehnički izvesti. Je li autentičan ili nije, proizlazi samo iz istinskog odnosa nastavnika prema vlastitom djelovanju. [ IZ STRANIH MEDIJA | derstandard.at ]