Uz to, svake godine sve to postaje još kompleksnije. Uz bezbrojne inicijative, nove ili zastarjele kurikulume, veći javni nadzor, taj posao ponekad može uzeti cijelog čovjeka. Upravo zato postoje neke stvari koje uvijek moramo imati na umu kako bi nam pomogle ploviti kroz kompleksnosti profesije.

■ EDUKACIJA JE USLUŽNA PROFESIJA.

Na ovo se pokušavam svakodnevno fokusirati u svom poslu, jer prečesto to zaboravljamo, a ponekad se čak i ponašamo kao da su stvari obratne, kao da su učenici tu zbog nas. Na pitanja poput „Što je najbolje za učenike?“ i „Biste li željeli biti učenik u vlastitoj učionici?“ moramo svakodnevno tražiti odgovore, a ne odgovarati na njih s da ili ne. Učitelji služe učenicima, ravnatelji učiteljima i učenicima, nadzornici ravnateljima, učiteljima i učenicima.

Međutim, mi se često ponašamo upravo suprotno. Sve više stvari se prebacuje na ravnatelje i učitelje, što njima otežava da služe učenicima i zajednici. Mi želimo da učitelji budu „istraživači“, ali dajemo im tako malo vremena za to. Naučio sam da, što se više uspnete u hijerarhiji neke profesije, više ljudi morate služiti, a ne obratno. Pravo razumijevanje i fokusiranje na služenje onima koji su ispred nas može značiti pravu razliku u pogledu toga kako to iskustvo izgleda našim zajednicama.

■ UČENJE JE CILJ.

Kurikulum slijedi sadržaj, ali činjenica je da mi razvijamo učenike. Dok svijet postaje složeniji, promjena je neizbježna i mi se moramo nositi s njom. Naši učenici neće uvijek imati pristup mudrom učitelju. Oni će to morati shvatiti sami. Ako djeca završe školu i bila su samo „dobra“ u njoj, mi možemo ispasti u dobrom svjetlu kratkoročno, ali je dugoročna šteta nešto što će negativno utjecati u budućnosti. Zapitajte se uče li naši učenici nakon što iziđu iz škole, znaju li uopće kako učiti s vama ili bez vas? Netko je jednom rekao da „mi ne možemo učiti u odsutnosti učitelja“, ali, ako vjerujemo u to, previše ovisimo o drugima, umjesto da učimo kako sami riješiti probleme.

■ MI SMO STALNO U RAZVOJU.

Sjećam se da sam jednom prilikom pričao s kolegom učiteljem, kad nam je prišao učenik koji je izgledao kao da nam želi reći nešto važno, a ovaj učitelj se okrenuo prema njemu i rekao: „Zar ne vidiš da pričamo? Pričekaj da završimo.“ To je bilo iznimno bezobzirno prema tom učeniku i ja sam se osjećao vrlo neudobno u tom trenutku.

Učitelji ne žele da učenici budu nepristojni i upadaju u riječ, ali svaki trenutak u školi je trenutak koji s učenikom može ostati zauvijek. Deset godina od danas hoćete li vi biti pozitivno ili negativno sjećanje na školu? Tretiranje učenika s poštovanjem, oblikovanje naše interakcije s njima prema našoj interakciji s odraslima, dugoročno je puno važnije našim učenicima. To ne znači da ponekad konflikt nije opravdan, ali to znači da moramo naučiti kako izazvati jedan drugog na način koji iskazuje poštovanje prema učenicima i prema kolegama.

 ■ NIKAD NEMOJTE DOPUSTITI DA VAM OSMOGODIŠNJAK UNIŠTI DAN.

To je teže objasniti pa ću dati sve od sebe. Na nekom školskom događaju koji je obilježio početak školske godine jedan govornik je rekao: „Nikad nemojte dopustiti da vam osmogodišnjak uništi dan“. O toj izjavi dugo sam razmišljao. Sjećam se da je jednom prilikom učenik psovao i vikao na mene, izgovarajući neke od najužasnijih stvari koje sam ikad čuo od učenika, a ja sam ostao miran cijelo to vrijeme. Ostao sam s njim dok se nije smirio, i tek smo tad porazgovarali o tome da stvari koje je učenik upravo rekao nisu prihvatljive.

U nekoj ranijoj točki svoje karijere takve uvrede vjerojatno bi me uništile, zasigurno bih se vrlo loše osjećao i sutradan. Ali, naučio sam se nositi s time. Postoje djeca koja se nose s raznim stvarima kod kuće i izvan škole, stvarima za koje nisam siguran bih li se ja mogao nositi s njima kao odrasla osoba. Ti trenutci se često ne odnose na vas, nego na nešto drugo u njihovim životima. Zato znam i razumijem zašto mnogi učitelji mogu dio te boli s kojom se naši učenici suočavaju preuzeti na sebe, i to može biti teško. Naposljetku, dajte sve od sebe da ne uzmete stvari osobno. To je lakše reći nego učiniti, ali zapamtite da odrastanje nije lako, pogotovo danas. Ponekad se djeca osjećaju kao da je svijet odustao od njih. Vama preostaje jedino da im date do znanja kako vi nećete učiniti isto.

Kao što sam već rekao, edukacija je teška profesija i svake godine izgleda kao da se opseg našeg posla povećava. Uza sve te beskrajne inicijative, reforme i stvari koje su nam nametnute, jednostavno pokušajte zapamtiti zašto radite to što radite. Ako krenete od toga, pomoći će vam da zapamtite koliko je doista važan vaš posao.

……………………

NAPOMENA:

• Autor teksta je George COUROS, pisac, edukacijski savjetnik i ravnatelj osnovne škole u Kanadi, koji iza sebe ima 17 godina iskustva.
• Izvor: georgecouros.ca