Savjeti stručnjaka
TAJNE GENIJA: UPORNOST I MARLJIVOST ISPRED VISOKOG KVOCIJENTA INTELIGENCIJE
Einsteinova pedagoška formula
objavljeno: 16. prosinca 2016.

Albert EINSTEIN je intelektualna ikona. Tko se ugleda na njegov intelekt, nosi njegov lik na majici ili njeguje poznatu frizuru. Štoviše, lik slavnog fizičara lebdi nad glavama teoretičara obrazovanja koji znanstvenu izvrsnost pokušavaju isplanirati za pisaćim stolom. Iz njihovih postavki trebali bismo rezbariti buduće intelektualne heroje. Einstein bi se tome sigurno nasmijao. Za razliku od ljudi koji mu se dive, fizičari se ugledaju na njegovu analitičku inteligenciju. Einstein je popularne inicijative za izvrsnost i programe za visoko darovite gledao sa skepsom.

„Samo moje čelo i moj nos“, odgovorio je jednom novinaru koji je želio znati koja je tajna njegova uspjeha. Nezasitni ispitivač je i dalje navaljivao, ali Einstein, koji sebe nije smatrao velikim matematičarom, objasnio je što je time mislio: njegov nos bio mu je potreban kako bi nanjušio prava pitanja, a čvrsto čelo izraz je upornosti jedne mazge.

BEZ MARLJIVOSTI NEMA USPJEHA

Nos kao simbol znanstvene kreativnosti, čelo kao simbol ustrajnosti, ali i hrabrosti mijenjati vlastito mišljenje. Čelo i nos, tako se može opisati Einsteinova pedagoška formula. Zanimljivo je da je ta formula u očitoj suprotnosti s osobinama za koje danas smatramo da bi ih daroviti učenici trebali pokazivati. O visokom kvocijentu inteligencije i izvršavanju zadatka u rekordnom roku Einstein nije nikad govorio!

Je li on u zabludi ili u njegovim riječima odzvanja istina koja se nekako izgubila. Zapravo, danas se još njeguje legenda o poljupcu sudbine. Jednom natprosječnom čovjeku iznenada je bljesnula svjetlost spoznaje: zamišljenom Newtonu je pala jabuka na glavu, a onda mu je bljesnulo pred očima. U jednom jedinom trenutku otvorili su mu se zakoni svemira. Želja ili stvarnost? Rado se prešućuje da je Isaac NEWTON bio radni stroj.

GENIJ RIJETKO GOVORI O SVOM TALENTU

Što se čovjek više bavi biografijama uspješnih ljudi, sve se više potvrđuje valjanost Einsteinove procjene. Mnogi genijalci navode različite temelje svog talenta. Michael JORDAN, najbolji košarkaš svih vremena, nije kao razlog svog uspjeha naveo talent. Mogao je izdržati više boli od drugih, rekao je jednom novinaru. Proslavljeni slikar kao što je Van GOGH, utemeljitelj stila cijele epohe, bio je svjestan svojih ograničenih sposobnosti crtanja. Ipak, bio je ustrajan i odlučan da izloži dublje istine od svojih tehnički potkovanijih kolega.

Kad geniji govore o sebi, rijetko spominju talent, a više govore o neukrotivoj radoznalosti, ali i o jadu dugih sušnih razdoblja koja su morali izdržati, o bolestima i uvredama. Pokojna znanstvenica Rita LEVI-MONTALCINI, dobitnica Nobelove nagrade za otkriće čimbenika rasta živaca, u svojoj biografiji pripovijeda o tome da je do gotovo 100. godine bila zadivljena nepoznatim. Sve do pred smrt svakodnevno je posjećivala laboratorij. U svom rukopisu govori o nepopustljivosti i staloženosti potrebnima za trpljenje poraza.

U tom kontekstu moramo se upitati jašemo li mi, u svojim ukorijenjenim predodžbama i težnjama, pogrešnog konja. Forsiramo li prijenos znanja temeljen na kvocijentu inteligencije, hoće li to voditi stvaranju elite briljantnih mladih inovatora? Nije li smislenije u učenicima i studentima poticati kreativnost, ustrajnost, odvažnost i neovisnost, ali i rječitost i ratobornost? Često upravo neprilagođeni i neustrašivi donose nova otkrića.

U POČETKU BIJAŠE VIZIJA

Ideja je na početku, prije svega. Ali, ideja je samo zvijezda padalica, od toga je djelo jako daleko. Uz nju mora postojati dovoljno jaka vizija, koja predviđa svladavanje strmih litica koje su na svakom putu. Uspjeti ostvariti vizije zahtijeva hrabrost, jer to je neizvjesna oklada za budućnost. Vremenski i materijalni uvjeti ograničeni su i moglo bi potrajati godinama ili desetljećima dok se ideja konkretizira. Čovjek do posljednjeg trenutka ne može znati hoće li biti okrunjen uspjehom. Osim toga, taj dugi put od ideje do djela zahtijeva više osobina. U znanosti, tehnici i umjetnosti mora se najprije razraditi alat koji će ideji dati oblik. Upravo u tom trenutku postat će jasno da su kod tzv. genija dječja razigranost i željezna ustrajnost usko povezani. Vratimo se još jednom Albertu Einsteinu.

Svojim poetičnim odgovorima teško je mogao inspirirati nepovjerljive kolege. Za njega i mnoge druge vrijedi izreka Thomasa EDISONA: „Genij je jedan posto inspiracije i 99 posto transpiracije (znoja)“. Čak su i Einsteinu bila potrebna desetljeća (!) da stekne potrebne matematičke tehnike. Tek tad je mogao formulirati poznatu teoriju relativnosti. Mistikom nadahnuti KEPLER je radio desetljećima na planetarnim orbitama, a briljantni fizičar James CLERK MAXWELL jednako dugo je nastojao razraditi fantastične ideje o magnetskim poljima. Što vrijedi za znanost, vrijedi i za umjetnost. MOZARTU, kojeg je trenirao otac, trebalo je gotovo 20 godina da razvije neovisan, vlastiti umjetnički rukopis.

USTRAJNOST, SMJELOST I OTPORNOST NA FRUSTRACIJU

Više nitko među stručnjacima ne osporava činjenicu da je višegodišnji rad važan sastojak uspjeha. Najmanje 10.000 sati vježbe potrebno vam je ako se želite dovesti do majstorstva. Potpuno suprotno dogmi o kvocijentu inteligencije, ta spoznaja rađa plodom. Na glazbenoj školi virtuozima postaju oni koji su vježbali izdržljivost.

„Ako želiš napraviti brod, nemoj ljudima govoriti da prikupe drvo, podijeliti im zadatke i izdavati naredbe. Umjesto toga, nauči ih da žude za velikim, beskrajnim morem“, tako glasi citat Antoine de SAINT-EXUPÉRYJA koji ste čuli mnogo puta. Samo visoka intrinzična motivacija pomaže izdržati stalni neuspjeh. Tolerancija na frustraciju i hrabrost, vrline koje tonu u zaborav, potrebne su vam na svakom koraku. Kad bi zakoračili sa svojim djelom u javnost, znanstvenici i umjetnici su rijetko dočekivani raširenih ruku. Kad je Einstein objavio teoriju relativnosti, u početku je bila zataškavana. Mnogi vizionari bili su ismijavani, vrijeđani i ponižavani. Takvi slučajevi mogli bi napuniti cijelu jednu biblioteku. Osjetljivi ljudi poput fizičara Ludwiga BOLTZMANNA oduzeli su sebi život, a drugi su, poput matematičara Georga CANTORA, postali psihijatrijski slučajevi.

 Mnogi su, poniženi od akademske zajednice, proveli život u provinciji. U takvoj se borbi Einsteinovo čelo ponovno naboralo, a nos nije mogao naći put dalje. Kad su Robert KOCH i Louis PASTEUR objavili da bakterije uzrokuju mnoge bolesti, zasuti su sarkazmom, a mnogi tadašnji uglednici mislili su da su duševni bolesnici. Kad je bojažljivog Kocha akademska zajednica posthumno nagradila, Pasteur je mogao, još za života, uživati u slavi. Nisu ga napustile odlučnost i energija, a kao sjajan retoričar znao se braniti.

Kako danas stoji promocija čela i nosa? Razvijaju li se učenici u neovisne mislioce? Ima li na sveučilištima mjesta za razmišljanje izvan okvira? U mom gradu Tübingenu na izlaganjima poznatih autora ili sveobuhvatnim predavanjima sjede još samo stari ljudi. Nikad nije bilo tako malo poduzetnika kao danas.

Ne smijemo se sramiti zakleti na Einsteinovu pedagošku formulu. Potrebni su nam neovisni mislioci spremni na puno teškog rada. Tek tad možemo u razviti plodnu raspravu i boriti se oko polaznih točaka. Da bismo dobili takve ljude, trebamo im položiti tračnice. Za to nam ne treba visoka inteligencija.

………………

NAPOMENA: 

  • Frankfurter allgemeine Zeitung (FAZ) – ugledne i utjecajne dnevne njemačke novine osnovane 1949. godine. Dnevna im je naklada više od 380 tisuća primjeraka.
  • Marco WEHR je fizičar i filozof u Tübingenu. Bavi se odnosom tijela i uma, autor je knjige “Koje je boje vrijeme? Kako navesti našu djecu da misle“.
  • Izvor: faz.net