Školstvo u medijima
DANAS DJECA IMAJU VEĆU POTREBU GOVORITI
Trebaju li učenici dizati ruku?
objavljeno: 10. siječnja 2017.

To je uvijek prisutno. Čak i dok učitelj objašnjava i ne postavlja pitanja. Nikad se ne zna kad može jedna ruka pobjeći u vis, učitelj je spreman. Postoje oni koji dižu ruku i u isto vrijeme govore, ne čekajući dopuštenje. Drugi pak slušaju, razmisle, pa dignu ruku. Čekaju svoj red. Oni stidljivi jedva dižu ruku, a i s vremenom ih zgaze otvorenija djeca i oni se skriju i povuku u tišinu. To se događa uvijek i u svim učionicama svijeta. Događa se i odraslima na sastanku stanara, pa čak i u parlamentu. Podići ruku je čin hrabrosti, razmetanje, a ponekad i neodgoj i zlostavljanje.

„ČIN UČENJA ODGOVORNOSTI“

Smije se Eleonora CAVALIERI, rimska maturantica pete godine u znanstvenoj gimnaziji (Louis Pasteur): “Da, pa istina je, ja sam jedna od onih kojima je ruka uvijek u zraku, ali to je način da budete aktivniji na satu, pa čak i da pokrenete raspravu koja će uključiti i one manje zainteresirane.“ Međutim, ističe: „Istina je, također, da je onima koji su sramežljiviji to teži pothvat. Na primjer, ja svojoj sramežljivoj kolegici koja sjedi sa mnom i uvijek odgovara ispod glasa stalno govorim: Reci, govori, diži ruku!“ “Zapravo”, objašnjava Raffaele MANTEGAZZA, pedagog i profesor na fakultetu Biccoca di Milano, „podići ruku je čin učenja odgovornosti, način da se nauči poštivati pravila, čekati svoj red i onda govoriti. Od malih nogu se učimo ponašanju s drugima, kasnije u životu će biti milijun prilika kada ćete to morati primijeniti.“ Ali, ispričao nam je profesor i kako je on u prošlosti zabranjivao dizanje ruku. „Predavao sam u tehničkoj školi, učinio sam to na kratak rok kako bi na površinu isplivali i oni sramežljivi i tihi, ali to je bio moj izbor, ne nametnut od ravnatelja.“ Mantegazza ocjenjuje negativno mjeru engleskog ravnatelja: „Ne možete odlučivati na apstraktnoj razini, morate vidjeti koju vrstu učenika imate pred sobom, moraju postojati učitelji koji znaju kako pokrenuti sve učenike, ovaj abolacionizam me zbunjuje.“ Također, često je slučaj da onaj tko ne diže ruku i ne zna odgovor nije zainteresiran ili jednostavno „nema što reći“, objašnjava Mantegazza: „Ja priznajem djetetu i pravo da šuti, sluša i bilježi. Ne vidim u tome ništa loše.“

U UČIONICAMA MALENIH

U nižim razredima je govor uz dizanje ruku ipak ključan. „Služi da se djeca nauče ne govoriti jedan preko drugog“, kaže Zina CIPRIANO, učiteljica 3.e osnovne škole „Rosolino Pilo“ u Palermu. „Podići ruku”, objašnjava, “uči poštivanju pravila, a današnja djeca imaju za tim veliku potrebu jer su navikli da nemaju toliko pravila. No, istina je da ima mnogo plašljivih koje će hrabriji uvijek preteći: tu je onda važna uloga učitelja, ali ne može se pravilo a priori odbaciti.“ Ona u svom razredu koristi i brain storming (mozganje): „Pokrenem temu i svi smiju govoriti, čak i jedan preko drugog. Malo po malo nauče uzeti i dati prostor drugima i funkcionirati. Čak se i najsramežljiviji oslobode.“ Zina poučava već 25 godina: „U usporedbi s nekim prijašnjim vremenima, djeca danas govore više, imaju veliku potrebu sve reći – vjerujem da ih kod kuće nitko ne sluša.“

………………

NAPOMENA: 

  • Corriere della Sera – najstarije talijanske dnevne novine, prvi put objavljene 1876., u prosincu 2015. zabilježena je prosječna dnevna naklada od 410.242 primjerka
  • Autorica članka je Claudia VOLTATTORNI, Rimljanka, novinarka i blogerica, radi za Corriere od 2000. godine
  • Izvor: corriere.it