• Odgojitelji u vrtićima žale se na sve više problema u ponašanju djece. Što se događa?

Michael Winterhoff: Prije nego što kažemo nešto o djeci, moramo pogledati nas odrasle. Odrasli su najčešće razlog djetetovog upadljivog ponašanja. U svojoj praksi susrećem sve više roditelja koji svoju djecu tretiraju kao male odrasle osobe, koji s njima žive u nekoj vrsti simbioze i nisu više u stanju kritički preispitati djetetovo ponašanje. To se događa bez loše namjere, ali susrećem sve više djece koja su emocionalno i socijalno zaglavila na razini 16-mjesečnog djeteta.

• Morat ćete nam to objasniti.

Pogledajte ovu situaciju. Mi trenutačno razgovaramo. Pritom je potpuno svejedno jesam li žedan, gladan ili raspoložen. Moram se koncentrirati, ostaviti svoje potrebe po strani i usredotočiti se na vas. Da bi mi to uspjelo, moram imati emocionalno razvijenu psihu. Do sredine 90-ih nisam nikad doživio da djeca školske dobi nisu to u stanju. To se posljednjih godina dramatično promijenilo. Mnogi petogodišnjaci nisu sposobni pridružiti se grupi ili slijediti upute.

• Pišete da više od polovice njemačke mladeži ima poteškoća s prelaskom u radni život. Kako ste došli do tako visoke brojke?

Brojke sam dobio od predavača na fakultetima, iz industrije, od nastavnika i nastavnica. Švicarska je u tome još korak iza nas. Ali, i tamo ima sve više nastavnika koji se žale da djeca nisu sposobna za timski rad i nisu razvila toleranciju na frustracije. To ne znači da su neinteligentna ili neobrazovana, nego se ne razvijaju u skladu sa svojom dobi.

• Što to točno znači?

Najbolje ćete razumjeti ako uđete u neki niži razred osnovne škole i date djeci jednostavnu instrukciju. Na primjer: „Izvadite udžbenik i otvorite stranicu broj sedam“. Naravno, vidjet ćete djecu koja će odmah slijediti nalog, ali će se isto tako naći mnogi koji će vas prisiliti da ponovite nalog dva, tri puta, koji žele s vama raspravljati ili su toliko rastresena da ne shvaćaju što ste rekli.

• Nije li to uvijek tako? Nije li uvijek bilo djece kojoj se sve mora reći 20 puta?

To je vrlo raširena zabluda. Razvoj osobnosti nema veze s odgojnim stilom. Rođen sam 1955. godine. Kad sam bio dijete, vladala su pravila, djeca su ih morala slijediti, a roditelji su se za to morali pobrinuti. Prema zagovornicima danas popularnog partnerskog odgojnog stila, moja generacija bi trebala biti hrpa mentalno polunestabilnih gubitnika. Činjenica je da su većina iz moje generacije uspješni članovi društva, da su obzirni i znaju se nositi sa životom. Nije odgojni stil taj koji u prvom redu utječe na razvoj osobnosti. Važna je prisutnost odrasle osobe koja je pribrana i autoritet je. Koju ideologiju slijedi, to je sekundarno.

• Želite reći da današnji roditelji nisu pribrani?

Takve je sve više potrebno tražiti, posebno u gradovima. Prošećete li se nekim šoping-centrom i obratite pozornost na lica prolaznika, vidjet ćete užurbanost, živčanost, iscrpljenost, depresiju. Kad sretnete nekog tko djeluje veselo, upitate se: „Što je njoj/njemu?“

• A zašto je to tako?

Pregaženi smo digitalnom revolucijom. Uz stalnu dostupnost i poplavu loših vijesti, u permanentnom smo osjećaju katastrofe. Sudjelujemo uživo u svakoj nesreći u svijetu. To preopterećuje psihu, širi strahove i osjećaj nemoći. Čovjek treba perspektivu, treba smisao svom životu. Dugo smo živjeli u društvu koje je vjerovalo da se stvari automatski kreću na bolje. S time je gotovo.

• Što djeca imaju s tim?

Sve više roditelja pokušava ispuniti prazninu nastojeći usrećiti dijete. Dijete postaje smisao života. To mentalno sjedinjenje kojeg roditelji nisu svjesni može imati kobne posljedice za dijete.

• Što pod tim mislite?

Kad roditelj doživljava dijete kao dio sebe, tad mu više nije pravi autoritet, a upravo to je ono što psiha treba kako bi se razvijala. Objasnio bih to na primjeru tijela. Ako dijete doživljavam kao dio sebe, kao svoju ruku, na primjer, onda ne dovodim njene podražaje u pitanje – kad svrbi, moram se počešati, kad boli, moram je držati. Kad su u takvoj simbiozi, roditelji nisu u stanju gledati kritički na ponašanje svoje djece. Jednostavno samo reagiraju. Kad dijete dobije kazneni zadatak i ljuti se, ljute se i oni. Kad dijete dobije lošu ocjenu, to šteti njihovom samopouzdanju.

• To stvara mlade ljude koji se ne žele podrediti nastavniku?

Točno! Djeca se kreću u zoni ugode, sve se vrti oko njih. Unatoč dobrom obrazovanju, nemaju osjećaj prijestupa ili teškoća. Kad nešto ne ide po planu, osjećaju se kao žrtve.

………………………….

NAPOMENA:

• Beobachter – dvomjesečni magazin sa savjetima za obitelj, zdravlje, financije, stanovanje, poljoprivredu, kućanstvo.
• Michael WINTERHOFF, vrhunski stručnjak za dječju psihijatriju i psihoterapiju u Bonnu.
• Izvor: beobachter.ch