…suosjećanje, privrženost, potrebu da pomogne, sluša, utješi, pruži podršku, niti će znati primiti toplinu, nježnost i ljubav od drugih ljudi. Nitko svome djetetu ne želi život bez ljubavi bližnjih.

Empatija se uči kroz socijalizaciju, odnosno prvenstveno u roditeljskom domu, ali i u vrtiću i školi.

Na internetu smo pronašli knjigu “The Danish Way of Parenting; What the Happiest People in the World Know About Raising Confident, Capable Kids”, autorica Jessice Alexander i Iben Sandahl, u kojoj između ostalog opisuju kako danski vrtići i škole uče djecu empatiji kroz pametno osmišljen program ugrađen u obavezni kurikulum.

Samo da podsjetimo, Danci su već godinama na vrhu liste najzadovoljnijih, najsretnijih i najispunjenijih nacija, pa valja pogledati što to oni rade dobro da se kao nacija tako osjećaju. Empatija je jedna od ključnih vrlina zbog koje se osjećaju sretnima, jer igra glavnu ulogu u stvaranju društvenih veza i odnosa, a zdrave društvene veze i odnosi najviše utječu na naš unutarnji osjećaj sreće. Ako se osjećamo voljeno, prihvaćeno, sigurno, zaštićeno, spokojno i opušteno u društvu dragih ljudi, jednom riječju osjećamo se – sretno.

Empatija je vještina koja se uči. U danskom obrazovnom sustavu učenje empatije smatra se jednako vrijednim kao i učenje matematike ili književnosti te je sastavni dio nastavnog plana od vrtića do kraja srednje škole. Danci su jako ozbiljno shvatili rezultate brojnih studija koje govore da empatija čini djecu emocionalno i društveno kompetentnijima i značajno smanjuje međuvršnjačko zlostavljanje. Isto tako, empatična djeca postaju uspješniji i produktivniji odrasli ljudi. Najnovije studije s dva prestižna sveučilišta – Duke i Penn State University, pratila su 750 pojedinaca kroz 20 godina. Oni koji su još u vrtiću znali dijeliti i pomagati drugoj djeci, većinom su maturirali, upisivali fakultete i nalazili stalni posao. Oni koji su još u vrtiću pokazivali manje društvene prilagodljivosti, češće su odustajali od školovanja, završavali su u kaznionicama ili bez posla u odrasloj dobi.

• Kako Danci djecu u vrtićima i školama uče empatiji?

U kurikulumu postoji nekoliko različitih programa, ali autorice spomenute knjige posebno izdvajaju program “Klassen Time” (u slobodnom prijevodu “Sat za razred”). Djeca se u njega uključuju s polaskom u predškolski vrtić, odnosno sa 6 godina i pohađaju ga do mature sa 16 godina.

Klassen Time održava se jedan dan u tjednu i traje minimalno jedan sat. Sva djeca u razredu okupe se u posebno uređenoj učionici za opuštanje. Sjede na jastučićima, leže na prostirkama i opušteno razgovaraju. Tijekom tog sata svatko ima pravo govoriti o problemu koji ga tišti. Bilo da se radi o problemu između dva učenika, problema s učiteljima, s djecom koja su bila bezobrazna, s gradivom koje ne razumiju ili bilo kojim drugim školskim pitanjem. No djeca mogu pričati i o temi koja nije nužno vezana za školu. Razgovara se o medijima i vijestima koje djecu plaše, o razvodu roditelja, životinjama i kućnim ljubimcima, promjenama kroz koje neka obitelj prolazi. Ukratko, djeca mogu pričati o bilo čemu što im zaokuplja misli ili djeluje na njihove emocije. Učiteljica potom pušta drugu djecu da komentiraju i da svi zajedno kao grupa predlažu rješenja. Na taj način sva se djeca stavljaju u tuđe cipele i aktivno nude pomoć djetetu koje to treba ili želi. Često učiteljice i učitelji imaju svoj popis “problema” koje su tijekom tjedna zamijetili, pa ih podijele s djecom i potiču ih opet da djeca sama pronađu rješenje koje je pravedno, moralno, uvažava i poštuje svako dijete u razredu i donosi poboljšanje u funkcioniranje grupe.

Ako u razredu nema nikakvog problema niti ozbiljne teme o kojoj bi se razgovaralo, djeca jednostavno leže, šute, odmaraju, maštaju, dišu, meditiraju i uživaju.

No to nije sve. Svaki tjedan jedna je grupica djece zadužena da za Klassen Time ispeče poznatu dansku tortu prema starom receptu s kojom se na kraju djeca počaste. Svako dijete tako ima prilike nešto lijepo i ukusno napraviti za svoje prijatelje iz razreda, a svi su definitivno presretni kad u razred stigne torta!

• Glavna tema – međuvršnjačko zadirkivanje, ogovaranje i vrijeđanje

Praksa pokazuje da djeca najviše govore o problemima s vršnjacima, odnosno o ogovaranju, socijalnom isključivanju i zadirkivanju. Zajedničkim raspravama takve se situacije sasiječu odmah u korijenu pa rijetko dolazi do bullyinga, odnosno zlostavljanja i fizičke agresivnosti među djecom.

Najvažnija stvar je da se svakoga sasluša i da se djecu potakne da pokušaju shvatiti kako se netko drugi osjeća i zašto se tako osjeća. Sva rješenja do kojih razred dolazi baziraju se na slušanju i stvarnom razumijevanju učenika.

Zamislite samo kakve bi dugoročne, pozitivne, društvene promjene takav program donio u hrvatsko društvo. Da se samo jedan sat tjedno, od 6. do 16. godine djecu uči slušati drugoga, razgovarati, pokušati se staviti u poziciju nekog slabijeg od sebe i pomoći mu pronaći rješenje, ne bismo se trebali bojati za njihovu budućnost. Društvene veze i emocionalna povezanost bili bi djeci i budućim generacijama jednoga dana moćno oružje za borbu protiv svih nedaća i nesreća, odnosno dobra podloga da se osjećaju sretno, zadovoljno i voljeno. [ IZ DRUGIH MEDIJA | klinfo.rtl.hr ]