Zamislite onda svijet u kojem medicinu, središnji princip uspješnog društva, ne vode liječnici, nego farmaceutske tvrtke i osiguravajuća društva, gdje pacijenti dobivaju nepotrebne lijekove ili, još gore, ne primaju liječenje zato što si ga ne mogu priuštiti. Žao mi je, ali i to vrijeme je već stiglo.

Zamislite koliko bi zastrašujući svijet bio kad bi edukaciju diktirale tvrtke koje proizvode edukacijsku tehnologiju. Svijet u kojem su pedagogija i edukacijska politika i stoga milijuni učenika oblikovani i podređeni interesima tvrtki kojima ja zarada na prvom mjestu. E da, i taj svijet je već ovdje. Zar ne?

Marketinški sadržaj je preuzeo naše online prostore za učenje – riječ je o promišljenom planu tvrtki koje proizvode edukacijsku tehnologiju u kojem tobože mare za napredak edukacije objavljivanjem raznih savjeta, ali zapravo samo žele prodati svoj proizvod.

Najstrašniji dio je, doduše, to što taj tip obmane učitelja nije čak ni najgori problem, to je rizik od toga da te tvrtke postanu vodeće u edukacijskim raspravama i zauzmu vrijedno vrijeme i prostor onih čija je želja za poboljšanjem edukacije iskrena. Nasreću, zasad se većina tih objava svodi na isprazne politički korektne općenitosti kojima se pažljivo pokušava izbjeći gubljenje mogućeg kupca.

Naravno, neke tvrtke uspješno proširuju rasprave o određenim temama, jer je riječ o stručnjacima u tom području edukacije. Ali, zabrinjava me znatno povećanje tema koje su odlutale daleko od onoga za što je određena platforma namijenjena.

Nedavno sam vidio planove lekcija dostupne na platformi za domaću zadaću, kao i savjet o tome kako učitelji mogu uštedjeti na vremenu. Ili, na primjer, platforma za kooperativno učenje koja nudi blogove o emocijama u učionici ili, ako možete vjerovati, istraživanje o metakogniciji.

Takvo nešto je sada sveprisutno, i postaje još gore.

ŠTO SE DOGAĐA KAD ‘TEHNOLOŠKO’ POSTANE MOĆNIJE OD ‘EDUKACIJSKOG’?

Zašto to uopće postoji?

Pitajte bilo koju tvrtku i reći će vam da je oglašavanje sadržaja najbolji način. Pridobijte kupce na svoju stranicu, angažirajte ih na razgovore o bilo čemu, a važno je jedino da im je vaš brend na umu.

Ta logika je sad prešla iz članaka i blogova u svakodnevne razgovore na društvenim medijima, pogotovo na Twitteru.

Najočitiji sukob interesa je uplesti se u edukacijske chatove, ciljajući specifične chatove gdje vaše tržište obitava, napadno mašući tvrtkinim logom kao da ste sudionik, ignorirajući zahtjeve za zabranu oglašavanja, ne u interesu poboljšavanja učenja, nego jednostavno da bi se brend održao u umovima mogućih korisnika.

Meni se stav da bi tvrtka koja proizvodi edukacijsku tehnologiju željela da uvježbani učitelji mogu dalje razviti svoj profesionalni razvoj samo u suradnji s tom određenom tvrtkom čini vrlo arogantnim.

Nažalost, putem neumoljive determinacije tvrtki i puke kvantitete objava te poruke dolaze do korisnika koji s njima ulaze u interakciju. Možda je tome tako zbog neiskusnih učitelja koji uglavnom traže brza rješenja. Bez obzira na to, njihov trud funkcionira i do usvajanja edukacijske tehnologije dolazi bez obzira na rezultate.

Pravi problem je to da naposljetku neće samo neiskusni učitelji biti ti koji će morati ići kroz takve kanale. Poput svakog biznisa, monopol je krajnji cilj i uskoro ćemo svi biti suočeni sa situacijom u kojoj je količina diskursa reducirana na one koji imaju sposobnost platiti svoje “vrijeme u eteru”.

Ovako to počinje. Vidjeli smo kako završava s politikom i medicinom (i klimom). Hoćemo li doći do onog što je važno tek kad te tvrtke postanu toliko moćne da mogu dominirati u raspravama o politici, i utjecati na nju kako bi zadovoljili vlastite poslovne modele?

Posvuda viđam objave o visokim očekivanjima od učenika.

Primijenimo stoga to na naš vlastiti profesionalni razvoj i ostavimo to ljudima s relevantnim pedagoškim znanjem i možda, još važnije, onima s iskrenim zanimanjem za razvoj učenika i učenje općenito, a ne za profit.

Naravno, pomodna krilatica tvrtki koje proizvode edukacijsku tehnologiju jest da su one stvorene od učitelja za učitelje, ali, budimo realni, te tvrtke su stvorili učitelji koji su postali poslovni ljudi, za profit – zato što bez profita ne mogu postojati. Ja nisam protiv toga, ali prestanimo se pretvarati da je riječ o bilo čemu drugome.

Tvrtke za edukacijsku tehnologiju – mi vas trebamo, ali, molimo vas, ostanite pri onome što znate i ostavite pedagogiju nama. Okrenite se edukatorima da biste saznali što znaju i poduprite ih, poduprite njihove učionice i njihove učenike kolektivno, tako da bi se svi zajedno mogli uzdići.

………………

NAPOMENA:

• Autor članka je Terry Heick – urednik portala Teach Thought. Njegov glavni interes je kako se poučavanje mijenja u digitalnom i povezanom svijetu, te digitalna pismenost, uloga igre u učenju, fleksibilnost projektno orijentiranog učenja, potencijal videoigara i simulacije u učenju itd.
• Izvor: teachthought.com