[ Piše: Gordana FODER | varazdinski.hr ]  No, neće ova kolumna biti posvećena ponovno isplivanoj sjevernokorejskoj ideji uniformiranja učenika i ukalupljivanja istih u šablonu.

O uniformama sam u kolumni pisala prije ravno godinu dana, ovaj put priča ide u drugom smjeru. Uniforme su ionako kost bačena gladnom narodu da se kolje oko nje dok se gozba održava za nekim drugim stolom. 

■  INKLUZIJA  ■ 

Unatrag desetak (više ili manje) godina u redovne škole upisuju se i učenici s teškoćama u razvoju. Uz taj proces vezuju se dvije riječi: inkluzija i integracija i mnogi nisu načisto što koja riječ znači, odnosno što se pod kojim pojmom podrazumijeva.

Google zna sve pa smo se s njim i konzultirali. Google kaže:

Integracija je uključivanje djece s manjim teškoćama u redovan sustav odgoja i obrazovanja, a inkluzija je proces kojim u isto okruženje stavljamo djecu iste kronološke dobi sa i bez posebnih potreba radi njihove zajedničke igre, druženja i učenja. (izvor:  Udruga za Down sindrom Zadarske županije, važno je navesti izvor podataka molim lijepo op. a.)

Citiram: ‘Inkluzivna škola je mjesto gdje svako pripada, svako je prihvaćen, podržava i biva podržavan od strane svojih vršnjaka i drugih članova školske zajednice kako bi se izašlo u susret njegovim obrazovnim potrebama.’ (Stainback & Stainback, 1990.)

■  INTEGRACIJA  ■ 

Dok je značenje inkluzije ‘uključenje, uključivanje, obuhvaćanje, sadržavanje u sebi, uračunavanje u, podrazumijevanje’, integracija je pak ‘dopunjavanje nečega onim što mu je bitno’.

Integracija se temelji na medicinskom modelu u poimanju poteškoća prema kojem se učenik vidi kao problem, a da bi se uklopio u redovan razred mora se mijenjati.

Suprotno ovakvom poimanju je obrazovna inkluzija koja se temelji na socijalnom modelu u poimanju poteškoća, i u okviru koje se više gleda na obrazovni sustav kao problem negoli na učenika.

Ovdje se, dakle, radi na mijenjanju, odnosno prilagođavanju sustava kako bi se izašlo u susret individualnim potrebama svih učenika. (Haris Cerić, Definiranje inkluzivnog obrazovanja – zaista je važno navesti izvor podataka op. a.)

■  ŠTO KADA U RAZRED DOĐE ‘DRUGAČIJE’ DIJETE? ■ 

Učitelji se redovno educiraju kako raditi s učenikom koji ima teškoće u razvoju. Pomažu im i stručne službe (logopedi, pedagozi, psiholozi, rehabilitatori i drugi).

Unatrag nekoliko godina djeca s teškoćama dobila su i asistente u nastavi. Društvo postaje humanije prema djeci koja su, eto, ‘drugačija’.

Prije tridesetak – četrdesetak godina su se djeca s cerebralnom paralizom, s Down sindromom, autistična djeca i djeca s drugim poteškoćama, automatski upisivala u takozvane ‘Specijalne škole’.

Tada su se i te škole tako nazivale. Danas je, srećom, drugačije, svima pružamo jednaku startnu poziciju. Društvo napreduje.

■  KAKO TO VIDE UČENICI?  ■ 

Ali, što ćemo s učenicima? Djeca različito reagiraju na svoje vršnjake koji nisu kao oni. Većini ne predstavlja problem suučenik u invalidskim kolicima, ili suučenik s Down sindromom.

Ali, neki učenici, koji se nisu prije imali prilike družiti s takvom djecom, pomalo zaziru od njih. Srećom, to zaziranje kratko traje, samo dok ih ne upoznaju.

Malo više se može naći problema prihvaćanja učenika s autizmom, ali to i jest glavna karakteristika tog poremećaja – slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija. Zato je inkluzija takve djece važna.

■  SVRHA INKLUZIJE  ■ 

Svako dijete zaslužuje jednake mogućnosti, jednaku startnu poziciju. Uloga učitelja u senzibiliziranju svojih učenika da prihvate suučenika s teškoćom je velika. Navest ću jedan primjer iz prakse.

U školu je upisan učenik s Down sindromom. Stariji učenici su ga primijetili i čudno ga pogledavaju. Što radi učiteljica? Pusti djeci hrvatski dokumentarni film ‘Djeca ljubavi’ koji govori o djeci s Down sindromom i ostavi učenike da odgledaju film bez komentara.

Nakon pola sata filma, koji su djeca odgledala bez da su trepnula, učiteljica postavlja samo jedno pitanje: ‘Djeco, što ste iz ovog filma naučili?’.

Odgovor koji je učiteljica dobila bio je fantastičan. Jedna djevojčica je ustala i rekla: ‘Naučili smo da ne smijemo odbacivati djecu koja su drugačija od nas.’ E, to je i svrha inkluzije. 

■  GOOGLE I SKEPTIČNI TOME  ■ 

Zašto pišem o učenicima s teškoćama i inkluziji? Ako se u razredu nalazi učenik s izrazitim teškoćama, kojem učitelj treba posvećivati više pozornosti, ponekad se mogu naći roditelji koji ne gledaju blagonaklono na to da njihovo dijete ide u razred ‘gdje će biti zapostavljeno zbog tamo nekog kojem je mjesto zna-se-gdje…’.

Neznanje rađa strah i predrasude. Zato je važno da učitelji koji imaju dijete s teškoćom u razredu ne obrazuju samo svoje učenike, već i njihove roditelje. 

Živimo u dvadeset prvom stoljeću. Zaista je vrijeme da se oslobodimo srednjevjekovnih predrasuda. Zato, svima kojima nešto nije jasno, dobri stati Google stoji na raspolaganju za brzo i efikasno informiranje. Skeptični Tome mogu naći sve podatke o teškoćama koje ih muče.

■  BISERI IZ KNJIŽNICE  ■ 

Googlajući tako, naletjeh i na popis učeničkih bisera iz knjižnica, bisera koji se izlegnu iz jaja smotanosti i čitanja popisa lektire bez razumijevanja.

Vjerojatno je jako zabavno u knjižnici kad dođe učenik i pita: ‘Knjižničarko, znate li gdje je ‘Grga Cvrčak’?’ (Ratko Zvrko, ‘Grga Čvarak’ – za neupućene).

Pa dalje: ‘Oprostite, imate li onu knjigu o čovjeku na otoku?’. Kušanov ‘Koko u Parizu’ je tako postao ‘Kokoš u Parizu’, Ivana Brlić Mažuranić je napisala ‘Rogača’ i ‘Čudovišne zgode šegrta Hlapića’, Grički top je postao Grčki top, Nađu se tu još neki novokomponirani naslovi knjiga: ‘Ljubavni slučaj mačke Jo’, ‘Halo djeco, laku noć’, ‘200 milja pod morem’, ‘Poštarska banka’, ‘Sretan čvarak’ (Sretni cvrčak – op. a.), ‘Družba Pere Kružice’, a u moru tih naslova iz smotanih dječjih usta ipak je najjači ‘Sudoku hoće živjeti’.

Vjerujem da bi školski knjižničari mogli nastaviti popis s još mnogo primjera s čime se sve susreću. Sigurno im nikako nije dosadno u knjižnicama. Malo čitanja s razumijevanjem ne bi bilo na odmet. Ni djeci, ali ni odraslima. [ IZ DRUGIH MEDIJA | varazdinski.hr ]