…i sada se obje zemlje diljem svijeta slave zbog iznimno visokih obrazovnih rezultata. Što mogu druge zemlje naučiti iz ta dva uspješna, ali dijametralno suprotna modela obrazovanja.

■ KOREJSKI MODEL: USTRAJNOST I NAPORAN RAD, RAD I RAD.

Tisućljećima je u nekim dijelovima Azije jedini način za napredovanje na socioekonomskoj ljestvici i pronalaženje sigurnog posla bilo podvrgavanje ispitivanju u kojem je proktor bio izaslanik cara, kaže Mark TUCKER, izvršni direktor Nacionalnog centra za obrazovanje i ekonomiju. Ta ispitivanja zahtijevala su sveobuhvatno znanje i podvrgavanje njima bilo je iscrpljujuće ritualno putovanje. Danas mnogi u konfucijanskim zemljama još poštuju takvu vrstu akademskih uspjeha potaknutu kulturom ispitivanja.

Među tim zemljama Južna Koreja se ističe kao najekstremnija i uvjerljivo najuspješnija. Korejci su izveli nevjerojatan pothvat: zemlja je 100 posto pismena i pobjednik na međunarodnom komparativnom testu akademskih dostignuća, uključujući i kritičko mišljenje i analizu.

Ali, taj uspjeh dolazi s cijenom: učenici su pod enormnim i nepopustljivim pritiskom. Talent uopće nije predmet razmatranja jer ta kultura iznad svega vjeruje u naporan rad i ustrajnost, ne postoji isprika za neuspjeh. Djeca uče cijele godine, u školi i s instruktorima. Ako učite dovoljno naporno, možete biti i dovoljno pametni.

„Korejci, u biti, vjeruju da samo treba prebroditi taj vrlo težak period kako bi imali zaista sjajan život“, kaže Andreas SCHLEICHTER, direktor obrazovanja i vještina pri PISA-i i specijalni savjetnik politike obrazovanja OECD-a. „To je pitanje kratkoročne nesreće i dugoročne sreće“. Ne vrše samo roditelji pritisak na djecu. Jer, kultura tradicionalno slavi sklad i red, pritisak od kolega učenika može također povećati očekivanja. Stav zajednice odražava se već u najranijem obrazovanju, kaže Joe TOBIN, profesor ranog obrazovanja na Sveučilištu Georgia koji se specijalizirao na komparativnim međunarodnim istraživanjima. U Koreji, kao i u drugim azijskim zemljama, razredi su vrlo veliki, što bi bilo izuzetno nepoželjno američkom roditelju. Ali, u Koreji je učiteljev zadatak voditi razred kao zajednicu i razviti odnose među vršnjacima. U američkim vrtićima učitelj je fokusiran na razvoj individualnog odnosa s djetetom i potrebne intervencije u vršnjačkim odnosima.

„Mislim da je jasno kako postoji bolji i lošiji način da obrazujemo djecu“, kaže Amanda RIPLEY, autorica knjige Najpametnija djeca na svijetu i kako su to postala. „Ako bih morala birati između prosječnog američkog obrazovanja i prosječnog korejskog obrazovanja za svoje dijete, izabrala bih, vrlo nerado, korejski model. Realnost je takva da dijete mora znati učiti, naporno raditi i ustrajati i nakon poraza. Korejski model ih tome uči.“

■ FINSKI MODEL: IZBOR IZVAN NASTAVNOG PLANA, INTRIZIČNA MOTIVACIJA.

U Finskoj, s druge strane, učenici se uče koristima od discipline i fleksibilnosti. Finski je model, kažu edukatori, utopija. U Finskoj su škole u centru zajednice, primjećuje Schleicher. Škole pružaju ne samo usluge obrazovanja, nego i socijalne usluge. Obrazovanje je kreiranje identiteta. Finska kultura vrjednuje unutarnju motivaciju i slijeđenje vlastitih interesa. Ima relativno kratak školski dan bogat izvannastavnim aktivnostima na trošak škole jer Finci vjeruju da se važne lekcije uče izvan učionice. (Iznimka? Sport, kojeg financiraju gradovi.). Trećina predmeta koje učenici uče u srednjoj školi su izborni, a mogu čak i odlučiti koje maturalne ispite će polagati. To je zemlja niske razine stresa koja vrjednuje širok spektar iskustava učenja.

Ali, to ne isključuje strogost motiviranu povijesnom pozicijom zemlje između europskih supersila, kaže Pasi SAHLBERG, finski učitelj i autor knjige Finske lekcije: Što svijet može naučiti iz obrazovne reforme u Finskoj.

„Obrazovanje je ključ. Finci zapravo ne postoje izvan Finske“, kaže Sahlberg. „To motivira ljude da obrazovanje shvate ozbiljnije. Na primjer, nitko ne govori taj smiješan jezik osim nas. Finska je dvojezična zemlja, svi učenici uče finski i švedski. Čak i najmanja djeca shvaćaju da nitko drugi ne govori finski i da, žele li bilo što raditi u životu, moraju učiti jezike.“

Finci imaju jednu stvar zajedničku s Južnom Korejom: duboko poštovanje učitelja i njihovih akademskih uspjeha. U Finskoj bude primljen samo jedan od deset prijavljenih na učiteljske programe. Nakon masovnog zatvaranja 80 posto učiteljskih studija 1970-ih godina opstali su samo najbolji sveučilišni studiji, što je podiglo status obrazovnih radnika u zemlji. Učitelji u Finskoj predaju 600 sati na godinu, a preostalo vrijeme provode u profesionalnom razvoju, sastajući se s kolegama, obiteljima i učenicima. U SAD-u učitelji provode 1100 sati godišnje u učionici, s vrlo malo vremena za suradnju, povratne informacije ili profesionalni razvoj.

■ KAKO AMERIKANCI MOGU PROMIJENITI KULTURU OBRAZOVANJA

Kao TED-ov govornik, Sir Ken ROBINSON naglasio je u svom govoru iz 2013. (Kako izbjeći dolinu smrti obrazovanja), kad je riječ o trenutačnoj američkoj obrazovnoj nesreći, „kriza napuštanja škole je samo vrh ledenog brijega“. Pritom se ne računaju djeca koja su u školi, ali su neaktivna, ne vole školu i nemaju nikakvih koristi od nje. Ali, to ne mora biti tako.

Amanda Ripley naglašava: „Kultura je promjenjiva, promjenjivija nego što mislimo. Kultura je kao eter u kojem kruže razne stvari od kojih su neke aktivirane, a druge latentne. Zahvaljujući ekonomskim zahtjevima, promjeni vodstva ili povijesnim aktivnostima i one se mogu aktivirati.“ Dobra je vijest da „mi Amerikanci imamo mnogo stvari u svojoj kulturi koje bi poduprle stvaranje jakog obrazovnog sustava, kao što je ustrajna retorika o jednakim mogućnostima i jakoj i legitimnoj meritokraciji“, kaže Amanda Ripley.

Jedan je od razloga zbog kojih nismo ostvarili progres u posljednjih 50 godina to što američkoj djeci nije bilo ekonomski presudno svladati sofisticirano rješavanje problema ili vještine kritičkog mišljenja kako bi preživjela. Ali, to više nije slučaj. Postoji zaostatak kulture za ekonomijom koji se mora sustići, i mi trenutačno živimo u tom zaostatku“, kaže Amanda Ripley. „Iz tog razloga naša djeca ne rastu s vještinama ili ustrajnošću potrebnima za uspjeh u globalnoj ekonomiji.

„Mi smo zatočenici vlastitih iskustava i predodžbi o obrazovanju“, kaže Tony WAGNER, stručnjak iz Centra za inovacije na Harvardu i autor knjige Globalni jaz dostignuća. „Mi želimo škole koje odražavaju naše vlastito iskustvo ili ono što mislimo da smo željeli. To ograničava našu sposobnost da razmišljamo kreativno o drugačijim vrstama obrazovanja.“

„Ali, teško da će samo prilagođavanje uhodanog pravca biti pravi odgovor na potrebe 21. stoljeća. Nama je potrebno ozbiljno preispitivanje.“

Zaista, današnja američka kultura izbora stavlja breme pronalaženja „prave“ škole na roditelja, umjesto da postoji uvjerenje kako su sve škole sposobne pripremiti djecu za odrasli život. Naša opsesija talentom stavlja pritisak na učenika da bude „pametan“, umjesto da je pritisak na odraslima da budu sposobni poučiti ga.

Ali, kako će američka kultura izgledati sutra? U najuspješnijim obrazovnim kulturama za uspjeh učenika je odgovoran sustav, kaže Schleicher, ne isključivo roditelji, ne isključivo učenici i ne isključivo nastavnici. Kultura stvara sustav. Nadamo se da će Amerikanci naći volju i ustrajnost mijenjati vlastitu kulturu. [ IZ STRANIH MEDIJA | ideas.ted.com ]