Uvjereni smo da je odgovor – da!

U novijoj povijesti hrvatske škole nikada nije bilo dvojbe o tome treba li školi neki oblik informiranja. No jedno je želja, a drugo su znanja potrebna za bilo koji od temeljnih načina obavještavanja u novinarstvu. Načelno je sve u redu, dok ne zagrebemo po školskoj praksi: tada počinje zbrka i mnogo složenije dvojbe o najvažnijem – profilu i sadržaju školskih listova te profesionalnim znanjima i vještinama nastavnika zaduženih za vođenja novinarskih družina i izradbu novina, a onda i njihovih novinara.

Ta su znanja mnogo složenija nego se čini i zanatski su definirana kao u svakoj drugoj profesiji. Treba ih poznavati, treba ih primjenjivati. Zaobilaženje pravila uglavnom vodi do manje vrijedna rezultata pa je svakomu – tko želi svoj trud okruniti dobrim proizvodom – bolje naučiti osnove novinarskog zanata, nego gubiti vrijeme i biti u zabludi da radi dobro. Mi računamo s onima kojima je znanje draže od rada naslijepo, koji vole zagristi u nepoznato i pokazati svoju kreativnost.

Koliko profesionalizma? Novine mogu biti bolje i lošije, s vrhunskim novinarima koji će u kulturi zemlje biti upamćeni jednako kao pisci, slikari, skladatelji…, a mogu biti rutinske, korektne, sredstvo informiranja i dokument vremena, što im, dakako, ne umanjuje vrijednost. Uredništvo školskog lista trebalo bi biti mjesto na kojem se slijevaju sve informacije i raspoređuju u već spomenute školske medije; školski list, pak, godišnjak ili polugodišnjak, kruna je novinarskog rada i zrcalo svega što su naučili. Da bi bio rasadnik informacija, pokretač logičnog i kritičkog mišljenja, pa i dokument vremena, ali ne kao suhoparni školski godišnjak, mora zadovoljiti najosnovnije zakone profesije. Toliko možemo tražiti od školskog lista, od voditelja i članova školskih novinarskih družina, jer su izabrali novinarstvo za svoju slobodnu aktivnost. Dakako, nitko se neće buniti budu li htjeli više; a u našoj školskoj praksi ima takvih listova, ljudi u njima koji se nisu zadovoljili prosjekom i koji na sreću vuku i ostatak školske zajednice da radi bolje, da uči i pridonese svojoj sredini vrijednom djelatnošću i ostavštinom.

Dakle, ovakvo je novinarstvo specifičan medij u specifičnoj sredini, sa specifičnim sadržajima i zahtjevima za novinare. Školski list neće računati s velikom nakladom i masovnošću, neće ni u najboljoj varijanti imati više od 1000 čitatelja, neće izlaziti na tržište i tu dokazivati svoju vrijednost. On je sredstvo internog informiranja, učenička platforma za vježbanje novinarstva i utoliko specifično i vrijedno didaktičko sredstvo širenja znanja te rasadnik novih spoznaja.

Tekst preuzet iz knjige Novinarstvo u školi, B. Primorac, M. Šimeg, A. Šojat, Školska knjiga, 2010.