Pretpostavljamo da je cinični samotnjak koji se trudi prespava sat takav na svakom mjestu.

Nedavno se svaki učitelj u školi Sheridan’s Middle School pridružio izazovu POSTANI SJENA JEDNOM UČENIKU. Riječ je o iskustvu za razvoj empatije koje zahtijeva praćenje jednog učenika cijeli jedan dan. Zapisivali smo detaljne bilješke o onome što smo vidjeli, čuli, naučili. Fotografirali smo i crtali skečeve kako bismo ovjekovječili njihova iskustva. Pokušali smo se ponašati kao znatiželjni antropolozi koji nikog ne osuđuju.

Dok smo snimali prizore i priče, shvatili smo da znamo puno manje o unutarnjem životu svojih učenika ili njihovom školskom iskustvu nego što smo mislili.

Jay BRIAR, nastavnik osmih razreda, kaže da će praćenje obogatiti njegovu nastavu. „Slijedio sam otvoreno i omiljeno dijete i otkrio da provodi puno više vremena sam sa sobom, izgubljen u svojim mislima, nego što sam mogao pretpostaviti. Vidjeli smo svoje učenike kad su u svom elementu, bilo je zanimljivo vidjeti ih u opuštenim trenutcima.“

Taj dječak je obično prvi koji će se uključiti u razrednu raspravu, ali sada kad je Briar primijetio njegove introspektivne sklonosti, planira pokušati i drugačiji pristup.

„Dat ću mu više vremena za razmišljanje prije nego ga prozovem, čak iako je spreman odmah se uključiti.“

Naša ravnateljica Jessica LEE također smatra da joj je iskustvo otvorilo oči. Iznenadila se koliko se lako djeca te dobi udružuju. Također je bila iznenađena kad je shvatila koliko vremena djeca moraju mirno sjediti i biti tiho.

Eileen HUGHES, još jedna nastavnica osmih razreda, također je primijetila da bi trebalo ugraditi više aktivnosti, posebno za vrijeme dugog blok-sata. Ona također planira prilagoditi svoj pristup. „Možda ću pokušati uvesti više stajanja ili kretanja.“ Shvatila je da se njeni učenici mogu lako provući kroz svaki njen sat, a da ne kažu ništa. Želi i bolju komunikaciju među učiteljima kako se najtiši učenici ne bi propustili kroz prste.

Primijetila je nekoliko stvari vezanih uz socijalno ponašanje učenika kojeg je pratila. To dijete se često žalilo da ga vršnjaci kritiziraju i odbacuju, a ona je vidjela da ga djeca zapravo pokušavaju uključiti. „Ima osjećaj da nema prijatelja i da ga učitelji ignoriraju“, kaže Eileen Hughes, „ali kao objektivni promatrač, vidjela sam nešto drugo.“ Planira se udružiti sa mnom, školskom psihologinjom, kako bismo poradili na sposobnosti dječaka da razmotri alternativne perspektive.

Dok sam pratila svoju učenicu, nisam samo promatrala njeno iskustvo, nego sam dobila i vrlo vrijedan uvid u dinamiku grupe i emotivno stanje učenika. Vidjela sam koji se učenici ponašaju slobodno za ručkom, a kojima nedostaje samopouzdanja. Načula sam razgovore vezane za akademski stres i osjetila poštovanje prema načinu na koji se samosvjesni učenici nose prema svojim pogrješkama, bilo da je riječ o promašenom saltu na tjelesnom ili pogrješno odabranoj riječi na satu španjolskog jezika.

Dan nas je iscrpio, ali, kako je rekao Briar: „Bila je to prilika da se vratimo korak unazad i razmotrimo svoju uhodanu praksu da bismo vidjeli daje li rezultate kojima se nadamo“.

………………

NAPOMENA:

• Amle.org – službena web stranica Asocijacije za obrazovanje srednje razine (eng. AMLE – The Association for Middle Level Education).
• Autorica članka je Phyllis L. FAGELL, psihologinja u školi Sheridan’s Middle School u Washingtonu i licencirani klinički profesionalni savjetnik u savjetovalištu Chrysalis Group u Bethesdi, u Marylandu.
• Izvor: amle.org