Kao i mnogih drugih večeri, i ova je imala svoju dozu suza i frustracija dok su se moja djeca – jedna šest, a druga osam godina – probijala kroz domaću zadaću.

Provjerila sam zadatke starije kćeri i uočila problem sa zbrajanjem, što je zahtijevalo od mene da ju zamolim da pokuša ponovno, što je kod nje izazvalo provalu frustracije i suza.

Trebao mi je novi pristup

Tad sam shvatila da ja, križar učenja iz vlastitih pogrješaka, netko tko neprestano ponavlja svojim učenicima da pogrješke nisu ništa drugo nego prepreke na putu k uspjehu, trebam načinu na koji moja kći doživljava neuspjeh pristupiti drugačije. Nije bilo dovoljno jednostavno reći da je u redu griješiti.

Očito je mom govoru nedostajao oblik ili forma

Shvatila sam da nedostaje ključni element, a to je prilagođavanje. Mojoj kćeri nije bilo dovoljno čuti da je u redu griješiti, njoj je bilo potrebno da čuje što činiti kad se suoči s neuspjehom. Djeca trebaju naučiti kako se prilagoditi situaciji i izići kao pobjednik na svoj način. Razmišljala sam o tome što ću reći dok sam pokušavala istovremeno držati pažnju na štednjaku i mojim kćerima kojima su se objema suze kotrljale niz lice.

Improvizirana analogija

Vidjela sam ju na pultu, bezopasna, svijetlosmeđa. Doživjela sam svoj a-ha trenutak. Zgrabila sam elastičnu gumicu za kosu i sjela k njima za stol. „Vidite ovo?“ Obje djevojčice kimnule su glavom u znak potvrde. Držala sam gumicu između palca i kažiprsta. „Kojeg je oblika?“ To pitanje ih je natjeralo da se nasmiješe. „To je krug.“ „Točno!“ Položila sam gumicu na stol. „Je li još krug?“ Obje su kimnule i gotovo da sam mogla čuti zupčanike u njihovom mehanizmu kako se okreću dok su pokušavale shvatiti što će sad uslijediti.

„Što mislite što bi se dogodilo kad bih zamolila ovu gumicu da postane trokut?“ upitala sam. Na trenutak su se zamislile pa protresle glavom. „Nemam pojma“, rekla je starija kći. Podigla sam gumicu i držala ju između dvije ruke formirajući trokut. „Pogledajte kako se savija. Jeste li vidjele kako se prilagodila u trokut jer joj situacija tako nalaže. Vidite, nije savršen, ali je definitivno trokut.“ Moje djevojke su kimnule glavom i nasmijale se. „Što mislite, što će se dogoditi ako izmaknem prste?“ Obje povikaše u jedan glas: „Postat će opet krug!“ „Točno!“ rekla sam.

Zatim sam zgrabila staru plastičnu spajalicu koju sam malo čas našla tražeći odgovarajuću posudu. Zatim sam ju pokazala curama i upitala ih kojem obliku najviše sliči. „Pravokutnik!“ „Odlično!“ rekla sam dok sam pripremala sljedeće pitanje. „Što mislite, što će se dogoditi ako zamolimo ovaj pravokutnik da postane trokut?“ Gledale su me dok sam savijala i izvrtala spajalicu u trokut. Upitala sam ih što će se dogoditi ako položim spajalicu na stol. „Ostat će trokut!“ odgovorile su. „Točno!“ rekla sam, “prilagodila se kako bi pristajala novim zahtjevima, ali se prilagodila loše jer se ne može vratiti u svoj originalni oblik nakon što je izvršila zadatak.“ Ostavila sam ih da razmišljaju dok završim posao u kuhinji.

Nisam točno znala kamo vodi ta analogija kad sam ju započela, ali što sam više o tome govorila i razmišljala dok smo jeli špagete za večeru, shvatila sam da smo naučili vrijednu lekciju od dva banalna kućanska predmeta. Oba su dizajnirana da spajaju stvari, ali samo se jedan može vratiti u svoj originalni oblik, ostajući vjeran sebi. Obična gumica za kosu je otvorena za promjene, ima sposobnost prilagodbe različitim zahtjevima, ali nikad ne zaboravlja, čak i nakon što se pretvori u trokut ili pravokutnik, da je ona u svojoj biti krug.

………………

NAPOMENA:

• Fractus Learning – međunarodni tim obrazovnih stručnjaka koji rade s entuzijazmom kako bi mogli podijeliti najbolje tehnike, alate i sredstva za svrhovito učenje.
• Izvor: fractuslearning.com