Ali, učenici koji imaju poteškoća u školi mogli bi zapeti ili se jednostavno isključiti u tom ključnom trenutku. Ti učenici često reagiraju prije nego uopće samima sebi daju šansu.

Postoji mnogo nepredvidivih načina na koje bi vaša nova lekcija mogla djelovati kao okidač za neku staru ranu kod takvih učenika.

Učitelji mogu smanjiti te iznenadne negativne reakcije tako da isplaniraju pružanje uputa na četiri načina. Ovi pristupi su dobri svakom učeniku i vjerojatno nužni većini najranjivijih.

 NAPRAVITE OVE 4 STVARI SVAKI PUT KAD POUČAVATE

■ Pomozite im da razumiju zašto

I imajte dobar razlog. Pobrinite se da shvate svrhu i važnost zadataka.

Učenici koji se suočavaju s poteškoćama u školi trebaju vašu iskrenost i vašu strast. „Ova lekcija će ti pomoći da poboljšaš svoje pisanje.“ “Ova lekcija sadrži neke od najzanimljivijih informacija o evoluciji koje ćete ikada čuti.“ „Vrlo sam uzbuđena danas što ćete raditi na razlomcima. Ja ih obožavam. Oni su poput malih zagonetki koje možete riješiti.“

Ako je jedini razlog zbog kojeg poučavate određenu lekciju to što ju je netko stavio u kurikulum, vaši „rizični“ učenici također neće mariti za nju. Oni najprije trebaju od vas da im pokažete kako je vama stalo do lekcije.

■ Ono što je važno učinite jasnim, a što je jasno važnim

Pobrinite se da učenicima pružite tradicionalne upute, korak po korak. Nemojte ih samo izdiktirati – zapišite ih na ploču, prikažite ih na projektoru, podijelite učenicima kopije na koje se oni mogu referencirati i držati ih u svojim mapama.

Također, nemojte davati previše informacija – ono što je važno trebalo bi biti vrlo jasno, ali ono što je najjasnije trebalo bi biti ograničeno na ono što je najvažnije.

Mnogim učenicima koji imaju poteškoća s procesuiranjem informacija riječi su poput balona punjenih helijem koji će odletjeti ako ih odmah ne privežete za nešto, stoga “stegnite” te upute! Ja upute volim istaknuti vrlo primitivnim natpisima na ploči, strjelicama, zaokruživanjem i podcrtavanjem. Moji učenici tako obraćaju pozornost na ono što radim.

 ■ Pobrinite se da i sami znate kako je napraviti neki zadatak 

Mi toliko učimo od gledanja umjetnika, atletičara ili kuhara dok rade svoj posao, ali i vi slično možete demonstrirati svoj rad.

Sjednite među učenike i počnite raditi na dramatičan i pretjeran način, priopćavajući ono što radite: „OK, moram napisati ovaj sastavak. Gdje mi je rječnik? Trebam svoj rječnik. OK, stavit ću ga tu da ga imam kraj sebe. Sad ću pročitati upute. Koji je cilj ovog zadatka? Ah da, moram napraviti ovo…“.

Ponekad možete predvidjeti gdje će učenici naići na probleme i dramatizirati to: „Želim odustati! Jako sam loš u ovome! Gdje je učiteljica? Trebam pomoć. Zapeo sam, bolje da dignem ruku…“.

■ Učenicima pokažite model dobro napravljenog završnog proizvoda

To bi mogao biti najvažniji od sva četiri koraka. Prečesto se događa da učenici ne znaju što želimo od njih. Većina odraslih se, pri sastavljanju nekog namještaja, neprestano vraća slici na kutiji.

To nam omogućuje da radimo od cjeline prema dijelovima pa opet do cjeline, što je nužno za mnoge zadatke i praktično nemoguće napraviti bez jasne slike o završnom proizvodu. Svaki put kad podijelite neki zadatak učenicima, dajte im i jedan izvrstan završeni primjer.

•  Postoji mnogo razloga zbog kojih se neki učenici ne uspijevaju uključiti i angažirati oko školskih zadataka.

Ne postoji nešto čime biste na neki čaroban način eliminirali njihov strah i izbjegavanje, ali osigurati se da učenici imaju široko otvorena vrata u svaku lekciju uvijek je najbolja praksa.

………………

NAPOMENA:

• Autor teksta je Jeffrey Benson, koji je svoju učiteljsku karijeru proveo radeći u gotovo svakom školskom kontekstu u 35 godina karijere edukatora, od osnovne škole do sveučilišnih programa. Benson je bio i savjetnik u javnim i privatnim školama, mentor učiteljima i ravnateljima u raznim školskim okruženjima te pisao o mnogim školskim problemima današnjice.
• Izvor: teachthought.com