Zanimljivosti
OSNOVNA ŠKOLA BRAĆE RADIĆA, PAKRAC
Glas, slovo, slovopis – to je moj rukopis
objavljeno: 5. lipnja 2017.

…koji su im predavali pa zaključe da to baš nije istina – ne pišu svi učitelji lijepo. Trude se da bude čitko i pregledno, ali svi imaju „svoj“ rukopis – učenicima više ili manje dopadljiv.

Učitelji razredne nastave posebna su vrsta učitelja. Toliko se bavimo rukopisom da s vremenom razvijemo rukopis za pisanje po školskoj ploči koji učenici promatraju kao ogledno pisanje i privatni rukopis kojim se koristimo u svakodnevnom životu.

Mi djeci pokazujemo kako držati olovku, oblik slova, smještaj u crtovlje, smjer povlačenja crta i međusobnu povezanost slova u riječima. Čak i kada roditelji nauče dijete pisati kod kuće (ponekad i pogrješno), dijete se dugo sjeća kako je učiteljica pisala slova na ploču i kako je njen rukopis bio lijep i poseban.

Učiteljica sam s dugogodišnjim iskustvom i tijekom godina poučavala sam nekoliko propisanih slovopisa.

Prošle školske godine prije početka nastave kupila sam nekoliko pisanki za pisanje tiskanih i pisanih slova. Prijateljica koja radi u knjižari nije mogla vjerovati da te bilježnice kupujem za sebe. Mislila je da ih kupujem kao rezervne ako neko dijete zaboravi bilježnicu.

„Zašto ti kao učiteljica moraš vježbati pisanje? Već tolike godine pišeš! Kao da ne znaš pisati…“

Kako objasniti da učiteljima učenje nikad ne prestaje? Istinski učitelj će ispisati toliko redaka i bilježnica koliko je potrebno jer zna da je svojim učenicima ogledalo – kao što su im to i roditelji. Svakodnevno gledam dječje bilježnice i razmišljam o rukopisu svojih učenika. Može li pisanje biti točnije, urednije, čitkije i pravilnije?

Mnogobrojna istraživanja pokazala su da je fina motorika učenika nedovoljno razvijena, da su djeca nestrpljiva, a samim time teže se koncentriraju i uočavaju detalje. To ne znači da ja kao učiteljica zbog toga odustajem od poučavanja vještine lijepog pisanja.

Svakodnevno smišljam kako poticati lijepo, pravilno i točno pisanje. U prvom razredu učili smo pisati. Pretvarali smo glasove u slova i čitali. Uporno smo čitali ono što smo pisali, a to nije bio nimalo lak zadatak. Crtali smo i učili pravilno držati olovku, istraživali pritisak olovke na papir i pratili trag svih sredstava i materijala koji ostavljaju trag. Učili smo fini vez svojih rukopisa.

Lijep rukopis je vještina koja se uči, svladava lakše ili teže, ali ipak ostaje trajno utisnuta u našu osobnost. Zašto onda ne bismo nagradili lijepo pisanje i izrekli javnu pohvalu?

S tom namjerom prvi put u našoj školi organizirali smo smotru lijepog pisanja „Glas, slovo, slovopis – to je moj rukopis“. Na smotri je sudjelovalo 47 učenika od 1. do 4. razreda. Svi učenici koji su sudjelovali pokazali su iznimnu hrabrost i vještinu lijepog pisanja. Dobili su zahvalnice i simbolične poklone – olovke. Prosudbeno povjerenstvo nije imalo lak posao. Teško je bilo odlučiti čiji rukopis će dobiti bilježnicu, knjigu, notes…

Na kraju dana svi smo imali osjećaj uspjeha – djeca koja su sudjelovala, učiteljice koje su pomogle u organizaciji i tehničkoj provedbi, ravnateljica koja je pristala na realizaciju te ideje…

Možda se netko odluči na nešto slično i u svojoj školi organizira svečanost kojom će odati priznanje djeci koja lijepo pišu. Bit će mi drago da se ta ideja proširi.

Ponekad se zajednički nasmijemo onome „što je pjesnik htio reći“ jer učiteljica, ali ni učenik, ne znaju što piše u bilježnici.

Čvrsto vjerujem da se vještina pisanja može usavršiti i izbrusiti.

‘Najgora stvar koju si napisao bolja je od najbolje stvari koju nisi (napisao).’

[Nepoznati autor]

Na to me svakodnevno podsjeća 19 znatiželjnih glavica i pažljivih promatrača koji gledajući u ploču nikad ne zaborave naglasiti da je učiteljica zaboravila crticu na t ili točku na ‘i’.

……….

Dubravka NAMJESNIK, učiteljica razredne nastave | Osnovna škola braće Radić, Pakrac