Zamislite Ameliju, šesti razred. Kad god bi učiteljica zadala zadatak koji je ona smatrala nezanimljivim, ona bi odgovorila: „Neću. To je gubitak mog vremena.”Jednog dana, kad ju je učiteljica zamolila da se preseli na kraj reda kao posljedicu njenog nedoličnog ponašanja, Amelia je sjela i odbila se pomaknuti.

S učenicima poput Amelije lako je zaglaviti u borbi za vlast. Možemo misliti da se učenici inate i ponašaju se nepristojno kako bi nas naljutili i uništili nam dan. Ali, njihov prkos rijetko ima veze s nama. Glavni razlozi zbog kojih učenici prkose su brojni.

NEISPUNJENE TJELESNE POTREBE – kad su gladna ili umorna, ili imaju manje energije, djeci je teže regulirati svoje ponašanje.

AKADEMSKI IZAZOVI – neki učenici odbijaju zadatke kako bi sakrili svoj strah da nisu sposobna ispuniti zadano. Radije bi da ih se smatra prkosnim nego nesposobnim, pogotovo pred vršnjacima.

OSJEĆAJ PRIPADNOSTI I ZNAČAJA – djeca koja imaju problema u učenju mogu vidjeti sebe kao “loše” učenike, stoga se ne smatraju vrijednima. Mogu upotrijebiti prkos kao način osvajanja osjećaja važnosti.

POTREBA ZA VEĆOM KONTROLOM – ponekad ono što kažemo nehotice umanjuje djetetove osjećaje vlastite vrijednosti. Ako previše kontroliramo djecu koja nam prkose, ona se mogu pobuniti još više i tako će početi ciklus našeg pokušaja da nametnemo jaču kontrolu i njihov još jači inat.

POTREBA ZA DODATNOM PAŽNJOM – neka su djeca naučila da im prkos može donijeti dodatnu pozornost učitelja i prijatelja, čak i ako je ta pozornost negativna.

ISPITIVANJE GRANICA – testiranje granica prirodni je dio djetinjstva. Neka djeca mogu temeljito testirati odrasle kako bi saznala gdje su granice i hoćemo li održati riječ.

PROŽIVLJAVANJE OTROVNOG STRESA – djeca koja doživljavaju otrovni stres dolaze u školu naelektrizirana. Ukratko, toksični stres je kad dijete proživljava teške i/ili dugotrajne nedaće, poput tjelesnog ili emocionalnog zlostavljanja ili kroničnog zanemarivanja. Ta djeca brzo reagiraju kad osjete da dolazi nevolja, odgovaraju nastavnicima, tuku se i raspravljaju s vršnjacima.

Što se više usredotočimo na glavne razloge prkosa, to ćemo bolje moći zadržati pribranost u trenutku kad se učenik inati.

■  RANI ZNAKOVI NEMIRA KOD DJECE

Djeca koja su prkosna obično daju naznake da se osjećaju uznemirena. Evo nekoliko tipičnih znakova upozorenja:

• vrpoljenje u stolici
• otvaranje i zatvaranje šaka
• bubnjanje šakama po stolu
• obješena ramena
• prekrižene ruku na prsima
• problem s uspostavljanjem kontakta očima.

■  TRENUTAČNO SPRJEČAVANJE ESKALACIJE PRKOSA

IZBJEGAVAJTE JAVNE SUKOBE

Kad javno iznesete posljedice učeniku koji vas izaziva, ulozi postaju visoki i vama i njemu. Javna neslaganja između vas i učenika također mogu oštetiti odnos učenika s vršnjacima; prijatelji iz razreda mogu ih označiti kao “loše” i mogli bi ih početi izbjegavati. Kad god je to moguće, iznesite posljedice prkošenja privatno. To će vam pomoći zadržati odnos s učenikom i njegov odnos s kolegama.

OSTANITE SMIRENI

Kad primijetite da se dijete uzrujava ili odbija raditi ono što ste tražili, najprije recite sami sebi da je potrebno usporiti. Nemojte žuriti s odgovorima. Ako ostanete mirni, dajete djetetu priliku da se i ono smiri.

PODSJETITI I PREUSMJERITI PONAŠANJE S POŠTOVANJEM

Učenici koji imaju poteškoća u suradnji mogu biti osobito osjetljivi na to da im se „naređuje“. Bilo da reagirate na znakove ranog upozorenja ili potpunog prkosa, koristite poštovanje i jednoličan ton. Na primjer: “Ivane, sjedni. Zasad možeš čitati ili crtati.”

Evo i nekoliko kratkih savjeta:

• budite kratki, izbjegavajte prodike i sarkazam
• govorite mirno, iznoseći samo tvrdnje
• koristite kratke, izravne izjave
• nemojte postavljati pitanja
• neka govor vašeg tijela ostane neutralan
• intervenirajte što prije
• ako čekate dok vam učenik otvoreno počne prkositi, on će biti manje sposoban odgovoriti racionalno na vaše upute.

PONUDITE OGRANIČENE MOGUĆNOSTI KAD JE TO MOGUĆE

Budući da djeca koja se bore prkosom često traže moć, možete im pomoći tako što ćete im ponuditi dvije mogućnosti. Ponudom dviju mogućnosti umjesto jedne naredbe dijete može zadržati osjećaj značaja, a vi možete ostati dosljedni. Međutim, nemojte očekivati trenutačnu suradnju. Dijete će vjerojatno trebati minutu ili dvije da odluče što učiniti.

IZBJEGAVAJTE PREGOVARANJE

Pregovori za vrijeme incidenta pozivaju na daljnje ispitivanje granica. Također šalje poruku da djeca mogu izbjeći posljedicu odupirući se. Ako se nađete u borbi za moć, duboko udahnite i iziđite iz nje. Neka dijete (i cijeli razred, ako promatraju) zna da ste zasad završili razgovor i riješit ćete problem nakon što se dijete smiri. Na primjer: “Marko, gotovi smo s razgovorom. Svi ostali, izvadite bilježnice i započnite sa svojim pričama.”

DOPUSTITE DJETETU VRIJEME I PROSTOR DA SE OHLADI

Kad djeca počnu odbijati upute ili ljutito razgovarati, vjerojatno su u stanju “bori se ili bježi” i ne mogu biti racionalna. Kad god je moguće, izbjegavajte raspravu sve dok dijete nije potpuno smireno. Razmotrite načine da mu pomognete da ponovno stekne samokontrolu. Na primjer, šetnja ili odlazak po vodu mogu vam pomoći više nego da zahtijevate od djeteta da sjedi mirno.

RAZMISLITE O TOME ŠTO FUNKCIONIRA, A ŠTO NE

Vrijedi uzeti vremena nakon incidenta da biste se osvrnuli na događaj – jesu li vaša očekivanja jednostavno previsoka? Postoji li još neki pristup koji niste isprobali?

Zapamtite da je vaš glavni cilj u ovom trenutku da dijete i ostali učenici ostanu sigurni. Refleksni odgovori imaju ograničenu ulogu u razvoju dječjih socijalnih vještina kao što su suradnja, empatija i samokontrola. Pomaganje djetetu da razvije te socijalne vještine može smanjiti prkos. Uostalom, krajnji je cilj discipline pomoći djeci da razviju ove i druge socijalno-emocionalne vještine koje su važne za njihov uspjeh u školi i u životu.

……………………

NAPOMENA: 

• Responsive Classroom – koristi pristup temeljen na dokazima, fokusira se na vezu akademskog uspjeha i socijalno-emocionalnog učenja.
• Izvor: responsiveclassroom.org