Robotika je kao područje tehničke kulture uključena u hrvatski osnovnoškolski obrazovni sustav u nekoliko sati redovite nastave, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, donedavno i kao izborni predmet. U Hrvatskoj se razvija u posljednjih tridesetak godina zahvaljujući mnogim entuzijastima koji slobodno vrijeme posvećuju toj znanosti i radu s djecom. Oni su zaslužni za stvaranje kritične mase zainteresiranih, pa je robotika danas u Hrvatskoj itekako popularna i sveprisutna. Upravo zbog tih razloga odlučili smo porazgovarati s mladim i vrlo uspješnim robotičarima Ivanom i Lucijom JANJIĆ iz OŠ Zrinskih u Nuštru te njihovim ocem Mirkom JANJIĆEM,koji im je i mentor.

• Prije koliko godina ste se počeli baviti robotikom, što vas je privuklo?

IVAN: Počeo sam se prije dvije godine baviti robotikom, a privuklo me i to što sam se već prije bavio informatikom.

LUCIJA: Ja sam se malo kasnije počela baviti, prije godinu i pol me Ivan zainteresirao najprije za informatiku, a onda i za robotiku.

• Što ste sve dosad postigli u tom području?

IVAN: Bili smo prvi u državi i time smo ostvarili uvjete za sudjelovanje na Svjetskom natjecanju Robo Cup junior u Japanu.

• Kako vaši vršnjaci gledaju na vaš rad?

IVAN: Njih to baš puno ne zanima što nas zanima, oni su više za nogomet i takve stvari.

• Kako biste naveli svoje vršnjake da se i oni bave ovim zanimljivim predmetom?

IVAN: Možda bismo mogli prikazati robotiku uz nešto što vole, primjerice nogomet u robotici, te ih tako zainteresirati za nju.

• Uskoro imate veliko natjecanje u Japanu. Kako se za njega pripremate?

IVAN: Sad smo došli kod tate u stan i vježbamo svaki dan po nekoliko sati.

• Gospodine Janjiću, Vi ste i mentor svojoj djeci. Kako izgledaju pripreme?

MIRKO: Prije podneva nekih dva, dva i pol sata rade na pripremi strategije, na samom kodiranju. Lucija u jednom dijelu radi na testiranju onoga što je Ivan napravio, nakon toga Ivan se priprema za natjecanje u programiranju, a Lucija radi dio s robotikom s Co Spaceom. Tako kombiniramo pripreme za Japan i pripreme za Ljubljansku informatičku olimpijadu. Poslije toga imamo pauzu do šesnaest sati i tad ponovno dva sata rade na odabiru strategije jer imaju dvije do tri solucije pa biraju najbolju i onda popodne provodimo u šetnji, u Maksimiru ili odemo do Trga. Navečer, oko pola deset je spavanje i tako tjedan dana.

• U kojoj kategoriji se natječete?

LUCIJA: Natječemo se u kategoriji Co Space Rescue Primary. Co Space se bazira na tom da virtualni roboti spašavaju žrtve na teško dostupnim mjestima. Ideja je nastala od velike katastrofe u Japanu koja se dogodila prije nekoliko godina i onda su to napravili kako bi što više ljudi spasili robotima.

• Koje bi još od natjecanja na kojima ste bili voljeli istaknuti?

IVAN: Bio sam državni prvak u programiranju u informatici i pozvan sam na Juniorsku hrvatsku informatičku olimpijadu. U robotici smo se natjecali i na međunarodnim natjecanjima u Sloveniji i Austriji.

MIRKO: U Austriji je bilo zanimljivo jer nisu mogli ići oboje pa je Ivan bio u mješovitoj ekipi s djecom iz Velike Gorice i Ivanić-Grada. To je bilo povezivanje putem robotike.

LUCIJA: Ja se baš nisam toliko istaknula u programiranju, ali sam nagrađena u kampovima, uglavnom za robotiku. Bili smo prvi u Zagrebu i u drugom kolu smo izborili plasman za Japan. Jedino natjecanje na kojem sam bila izvan države bilo je ono u Sloveniji, u Mariboru, i tamo smo bili jako uspješni – osvojili smo treće mjesto.

• Kako izgledaju natjecanja robotičara?

IVAN: Najprije se dva sata programira, onda se odlazi za stol, gdje je veliko platno ili monitor i tamo se gleda odigravanje natjecanja dvaju programa – naših i ostalih, tj. protivnika.

• Namjeravate li i dalje usavršavati svoje robotičarske sklonosti, tj. namjeravate li i kao odrasli biti robotičari?

IVAN: Više ću se baviti informatikom i programiranjem.

LUCIJA: Ja vjerojatno ne, ali ću s Jelenom (starija sestra – op. a.) probati napraviti radionice za djecu, tako da im pokažemo što je robotika te ih zainteresiramo za nju kao što smo se zainteresirali i mi.

• Kako ste vi zainteresirali djecu za robotiku?

MIRKO: Starija kći je već u četvrtom razredu pokazala zanimanje i natjecala se evo dosad kad je završni razred srednje škole. Rezultati su bili nešto slabiji, ne baš kao Ivanovi. Kad je Ivan bio treći razred, vidio je seku da se bavi programiranjem i već u četvrtom razredu se natjecao s petim razredima i osvojio prvo mjesto na školskom natjecanju. Zatim je otišao na županijsko – to je bilo mali problem jer nije bio u istoj kategoriji. Iduće godine je već bio prvi – otišao je na državno, onda smo se počeli baviti i naprednijim stvarima i na radionici informatičara se ozbiljnije susreo s robotikom i Co Spaceom. Kad smo vidjeli kako to ide, osnovali smo u Nuštru robotičko-informatički klub i bez obzira na to što oni kažu da vršnjaci baš i nisu zainteresirani, imamo dvadesetak učenika koja su se zahvaljujući njihovom poticaju počeli baviti prvenstveno programiranjem, a onda njih sedam-osam i robotikom. Vjerojatno će se i ostali početi baviti robotikom kad se malo zainteresiraju. Za jedno malo selo to je zaista veliki uspjeh.

• Pretpostavljam da je velik problem financiranje takve zanimacije?

MIRKO: Budući da je Robotičko-informatički klub Nuštar osnovan tek potkraj prošle godine (iako je neformalno radio i prije toga), a počeli smo s radionicama iz informatike, nismo imali potrebe za financijskim sredstvima – predavači rade volonterski, a koristimo prostore u školi. Proširivši rad na područje robotike, bilo je potrebno putovati s ekipom na nacionalna i međunarodna natjecanja, što smo financirali vlastitim sredstvima. Oduševljenje plasmanom na svjetsko prvenstvo u Japanu je nakon kratkog vremena preraslo u zabrinutost kako osigurati sredstva za sudjelovanje. Na svu sreću, Hrvatski robotički savez riješio nam je kotizaciju za natjecanje. Budući da nam je ekipa nova, nismo imali sponzora pa smo sredstva morali osigurati sami. Očekivali smo veću podršku lokalne zajednice, no to se svelo na desetak posto potrebnih sredstava od Općine Nuštar, a nešto manje od tog iznosa donirala je Zajednica tehničke kulture Vukovarsko-srijemske Županije. Sva ostala sredstva koja su do sada osigurana su donacije tvrtki s područja cijele Hrvatske, kojima smo vrlo zahvalni. No, prikupljena sredstva još nisu dostatna za naš odlazak u Japan. Također bih volio naglasiti da, bez obzira na veliku želju učenika za sudjelovanjem u radionicama robotike, imamo jako malo opreme potrebne za to, pa smo i ove rezultate postigli radeći sa simulatorima robota.

Velik uspjeh mladih robotičara tako je nažalost opterećen financijskim problemima. Koliko smo samo puta čuli da naše mlade talentirane ljude koče upravo financije i nerazumijevanje resornih institucija za njihove potrebe. Nadamo se da će naši mladi robotičari uspjeti skupiti novac i za daljnja natjecanja i želimo im svu sreću na njima!

………..

Razgovarala: Ana TENŽERA